Da, svi imamo loše dane. Svi imamo dane kad jednostavno trebamo naći neku jadnu žrtvu koja mora poslušati apsolutno SVE što nam trenutno smeta. Naravno, kako bismo kvalitetno objasnili trenutno stanje prvo moramo prepričati cijelu životnu priču, pogotovo onaj događaj u sedmom osnovne koji nas je sigurno obilježio. Ako je žrtva istovremeno i gamer, takvi dijalozi najčešće traže rješenja „What would Shepard do?“ hipotezama. Ipak, Akro i ja smo zaključili da svaka rasprava, neovisno o sadržaju, završi komentiranjem Mass Effecta.


Dobro, ponekad stvari nisu baš tako apokaliptično strašne, kao što je bilo onda kada je EA otkupio Bioware, ali nije potrebno puno da nas slomi. Na primjer, ono što se dogodilo danas može se objasniti u jednoj relativno kratkoj rečenici.

„Moj buraz mi je rekao da je mislio da pišem kolumnu o Super Mariju!“

Akro me sad zbunjeno gleda, iznad glave su mu upitnici kao na stražarima u MGS serijalu. Naravno da mu nisam rekao da pišem tekstove koji su uglavnom o njemu. To bi uništilo svu spontanost i već ga vidim kako hoda uokolo s komadom papira u rukama i na sve strane baca filozofske Coelho monologe kad god je u mojoj blizini. „Koja kolumna?“ pita me. A da ima facebook znao bi, ali ne, on mora biti virtualni inkognito. Nije bitno to što ima Steam, Origin, Gog, PSN i Xbox live profil i onaj, neki novi, WBGames ili tako nešto.

„Ma tamo neka kolumna o… Ničemu. Dosadno je. O starim CRT monitorima.“

„Pišeš tekstove o CRT monitorima?“

„Onima koji još uvijek rade, da… Mislim, nije samo o njima, ima nešto i Larinog poprsja“, izgovorim uz nadu da će tema skrenuti ka Lari.

„Daj ajde, reci, sad me zanima!“ tu sam već shvatio da sam pogriješio.

„Poslat ću ti link pa ćeš pročitat sam!“ kažem uz progutanu knedlu. To ga u sekundi ušutka. Ne bi pročitao moj tekst ni da mu ga stvarno pošaljem, što ionako neću napraviti. Taj mamlaz ne bi pročitao nešto ni da ono prepričava cijeli njegov život i navodi svaku glupost koju je izgovorio.

„I, ovaj… Zašto tvoj brat misli da je kolumna o Super Mariju?“

„Zato jer se zove ‘Vrijeme koje nam je pregazio Super Mario’.“

„Zašto?“

„Nije sad to bitno, bitno je to da naslov nije trebao biti doslovno shvaćen. Mislio sam da je to očito, ali ne, očito nije očito. Tekstovi idu van već dva mjeseca, svaki tjedan, i on je mislio da ja cijelo to vrijeme pišem o Super Mariju. Koji vrag bih mogao dva mjeseca pisati o Super Mariju?“

„Detaljna analiza svakog lika… Analiza pozadine? Ja vjerujem da čak i sada dosta ljudi ne zna da su na Super Mario Bros. pozadini oblaci i grmlje isti sprite, samo druge boje… Možda esej o arhitekturi onog LSD Mario-landa? Ili možda jednostavno recenzije igara, mislim, ima ih milijun vani, to bi mogao. Ne znam.“

„Da, eto, sljedeći tjedan ću napisati tisuću riječi o Luigiju i o tome kako je taj znatno inferiorniji brat zapravo pokazatelj socijalnih klasa našeg doba.“

„Eto.“

„Neću stvarno napisati tekst o tome, bio sam sarkastičan. Što sad i ti misliš da pišem tekstove o Super Mariju?!“

„Stari, ja nikad ne kužim te tvoje čudne tekstove…“ nastavlja Akro uz podignute obrve.

„Sad se pitam koliko ljudi to stvarno misli. Možda ih ima još koji misle da sam tamo neki manijak koji ima beskonačnu Super Mario inspiraciju i sad može o njemu škrabat zauvijek. Nemam ja ništa protiv Super Marija, nemoj me krivo shvatit, ali čovječe, što bi ti mislio o osobi koja piše samo o tome?“

„Da ima neprirodnu opsesiju glorificiranim talijanskim vodoinstalaterima .“

„Dobro. Kako sam onda trebao nazvati kolumnu? ‘Kolumna o video igrama’?“

„Mislio sam da je tvoja kolumna o CRT monitorima i sisama…?“

„Ma je, uglavnom je o monitorima. Kako ćeš igrat bez monitora?“

„Ti si skroz šviknuo“, Akro zakotrlja očima. „Iskreno, uopće nemam potrebu čitat te tvoje psihopatske tekstove o tipkovnicama koji su nazvani po Super Mariju. Previše je to postmoderno za mene.“

„Barem ne diskriminiraš tekstove samo zbog naslova…“

„Ne znam zašto se živciraš“, Akro slegne ramenima. „Uzmi samo Mass Effect… Tamo možeš nazvat lika kako hoćeš, ali što god napisao, nitko neće to nikad spomenut. Svi će ga zvat Shepard. Znaš kako se zvao moj lik? Wolf Shepard.“

„Wolf Shepard?“

„Jep. Ne samo da bi ga svi zvali Wolf Shepard, jer zašto ne bi, to je najkul ime svih vremena, nego bi ga većina vjerojatno jednostavno zvala Wolf. Ali ne, nitko nijednom ne spomene Wolf.“

„Naravno da ne, možeš ga nazvat Luigi, svejedno to nitko neće spomenut. Ime nije bitno.“

„Pa upravo to… Ime nije bitno. Nitko ne ferma ono što ime stvarno predstavlja. Da je tako svi bi mislili da Apple proizvodi kompot od jabuka,  da je Twitter kompanija koja se bavi mutavim pticama, a da ne spominjem Analtech i Cockram. Ili ti na primjer, zoveš se Goran, znači dolaziš iz Ravne Gore. A kaj buš tu delal, a? Možda su te starci trebali nazvat Istrijan, to bi bilo točnije. Zvučalo bi gluplje, ali bi barem time više pogodili. Eto… Ime ne znači ništa. Odnosno, znači nešto, ali nikog ne briga što ono točno znači. Jedino što ima nekakvu vrijednost je ono iza imena.“

„Ja sam Shepardu ostavio ono početno ime… Jane.“

„I to je bolje nego Luigi. Luigi Shepard.“

„Što uopće radi Wolf Shepard… Je l’ on čuva stado vukova?“

„Ti baš ništa nisi pohvatao, a? Ime nije bitno! Ne razmišljaj previše o imenu!“

„Dobro, dobro…“

Nakon kratke tišine, Akro ubaci: „Mislim da bi se samo o Princess Peach cosplayericama moglo napisati nekoliko tekstova.“

„Vjerojatno.“

I tako dalje i tako bliže sve dok čovjek ne zaboravi što ga je uopće iživciralo. Donekle…

Da kolumna o Super Mariju… Svašta.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

#1: Do Midgara i natrag
#2: Meryl efekt
#3: Raid za Učku
#4: Tebi je peti MGS bolji od prvog? Meni nije
#5: Mislio sam da će biti više Harley Quinn cura…
#6: Smrt zbog manjka fikusa
#7: Kraj svijeta
#8: Kad CRT monitor nadživi svemir

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *