Akro i ja tu i tamo izađemo van, čisto da pokažemo javnosti da smo još uvijek živi. Ne želimo da se ljudi brinu. Pokoji poznanik tu i tamo kimne glavom u našem smjeru što mi najčešće dešifriramo kao pozdrav, ali realno, to bi moglo značiti bilo što. No dok se mi osjećamo kao da društvu činimo uslugu nastavit ćemo taj ritual. Sve za veće dobro.

Baš na šanku testiramo koja je domaća piva gora kad Akro uperi prst u Bobija koji sjedi sam nasuprot nas. Tipa jedva poznajemo, ali jednom smo igrali D&D s njegovom ekipom pa je to valjda dovoljno da obratimo pozornost. Iako sam ga zapamtio kao iritantno-optimističnog gnoma, frajer trenutno izgleda toliko depresivno da dio njegovog jada prelazi i na mene.


„Što je njemu?“ pita Akro i nastavi zuriti u Bobija.

„Nemam pojma“, slegnem ramenima. „Problemi sa ženama?“

„Znači ti se kladiš u ljubavne probleme?“

„Kladimo se?“

„A ja se kladim u… Ne znam, to da je izgubio posao?“

„U što se kladimo? Koliko tog nečeg? Kako? Šta? O čemu ti?“

„Ne, ne“, Akro odmahivanjem glave odbaci moje upite. „Kad bi kod nas plakali svi koji nemaju posao Mađarska bi dobila more.“

„Gle, Akro…“

„Kladim se da je ovakav zato jer je pogledao trejler za tamo neki novi Marvelov film…“

„Ti baš ne želiš dobit to u što se već kladimo?“

„…nakon čega je shvatio da period superherojskih filmova nikada neće završit…“

„Zašto ovo radiš?“

„…ili barem ne u sljedećih dvadeset-trideset godina…“

„Okej.“

„…i sad je depresivan zbog toga što je baš ovo period u kojem živi. Vremensko-egzistencijalni problemi uzrokovani superherojskim predoziranjem. U to se kladim.“

„Dobro, kako god, radi što hoćeš.“

„Dvije i desete su grozne“, kaže Akro pa podigne pivu sa šanka i uputi se prema Bobiju.

Ja ostanem sam, okružen ljudima koje ne poznajem ili koje ne želim poznavati i svakih petnaest sekundi uzmem gutljaj pive samo kako bih mogao nešto raditi. Pretpostavljam da je to jedan od gejmerskih problema, konstantna potreba za dinamikom. Jednostavno nemamo mogućnost mirnog sjedenja, zato mi oči skaču po prostoriji, prelaze preko ljudi i vraćaju se natrag, prave krugove i pravokutnike i heksagrame.

Nakon deset minuta koji su samo satu na mom mobitelu djelovali tako kratko, Akro se vrati i sjedne do mene.

„Što onda?“ pitam ga.

„Što?“

„Pa što je bilo s Bobijem?“

„Aha…“ Akro nastavlja nezainteresirano. „Ni jedan od nas dvojice nije dobio okladu.“

„Ionako se nismo kladili u ništa… Ali dobro. Nego daj, što mu je bilo?“

„Grom mu je spalio telku.“

„I… To je to?“

„Zato jer to kao nije dovoljno?“

„A je“, uzdahnem.

„I to je to“, Akro promrmlja. „Grom udari u tvoju kuću i ode telka. Neki put imaš sreće, neki put nemaš. I nije da imaš pravo glasa. Meni se isto to jednom dogodilo, grom, otišlo računalo. Dam ga frendu na servis, čisto da vidim ako je preživjelo nešto i, kao dobro, barem je hard disk okej. Samo što mi je frajer prije toga skinuo sve slike s njega. Onda je počeo uređivat te slike u GIMP-u i slat mi ih svaki tjedan. Na jednoj imam tijelo gole žene, na drugoj me gazi nadrkana deva. Još uvijek ih dobivam. Svaki tjedan. Već skoro dvije godine.“

„Mislim da sam tu s devom vidio u nečijem novčaniku“, dobacim.

„A kad sam bio klinac mrtva oprema je značila da konačno dobivam nešto novo. Moj prvi komp je bilo tamo neki prahistorijski Celeron. Onda sam jednom izvukao USB i spalio cijelu stvar. Ništa, dobio sam novi komp.  Kupili starci. Prva liga. Samo eto, ekran je još uvijek bio živ tako da sam morao nastaviti koristiti moj stari CRT. To čudo je besmrtno. Možeš ti bacit kamen u njega, ništa se ne dogodi. Vjeruj mi, probao sam. I tako sam zapeo s njim nekih deset godina. Na istom ekranu sam igrao Warcraft 3, a bome i Witcher 2.“

„Sjećam se kad si to čudo karijolom teglio na LAN partije.“

„Ali znaš, to je poanta svega“, Akro uperi kažiprst u mene, kao da je upravo shvatio smisao života. „Dok si klinac, koristiš ono što ti se nudi. Grozno je i jadno i bijedno i život ne može biti gori, ali ej, barem se nekako igraš. Onda odrasteš, dobiješ neku lovu, kupiš nove stvari, samo odjednom su ti sve te nove igre nekako bez veze pa jednostavno igraš ono što si igrao nekad. Jedino što se promijeni je to da se više ne osjećaš ograničeno. Kažem ti, pola života se živciraš zbog gluposti, a drugu polovicu se živciraš zbog toga što si se prvu polovicu živcirao zbog gluposti.“

„Mislim da se ti živciraš zbog svega, Akro, i da se u tvom životu malo toga stvarno mijenja.“

„Kako misliš ništa se ne mijenja? Pa svaki put kad izađe nova superherojska maneštra živciram se zbog druge superherojske maneštre. Isto se živciram, ali živciram se zbog drugačijih stvari. Cijeni kvalitetno živciranje, čovječe.“

„Znaš“, kažem. „Mislim da je umirući hardver zapravo produkt evolucije. Zamisli da danas kupiš PC koji može doživjeti petnaest godina. Bio bi već u četrdesetima a još uvijek bi mlatio po tipkovnici koja pod tipkama ima ostatke deset godina starih sendviča, ako ne i koji McDonaldsov pomfri koji bi, ako je vjerovat internetu, još uvijek mogao bit jestiv. To što hardver umire motivira te da konstantno nabavljaš bolju opremu.“

„Kapitalizam!“

„Govori ti što god hoćeš, ali pretrpjet ću koji god režim ako će mi to dozvoliti da tu i tamo zaigram nešto dobro.“

„Kužim te… A i što bismo radili da ne igramo, gledali superheroje? Pfff…“

„Zašto te danas peru ti superheroji?“

„Znaš onu teoriju koju sam ranije spomenuo? Ono o vremensko-egzistencijalnom predoziranju? E pa mislio sam da se zajebavam, ali sam istovremeno sam sebe izdeprimirao.“

„Razmišljaj o nečem pozitivnom.“

„Kao o čemu? O pikselizanim, trokutastim sisama stare Lare Croft?“

„Ili možeš razmišljat o novoj Lari Croft.“

„Da, to pomaže.“

„Eto…“

„A i znaš što… Sad mi je palo na pamet. Danas možda više nitko ne zamjenjuje moj spaljeni hardver boljim, ali zato znam da će moj CRT monitor nadživjeti svemir i to mi je dovoljno da se nikad ne osjećam usamljeno.“

Iako taj komentar nije uopće smiješan, ja se počnem smijati toliko glasno da mi krenu suze i dok me Akro zbunjeno gleda ja shvatim da to vjerojatno i nije najprimjerenija reakcija. Zato pogled fokusiram na Bobija u nadi da ću se smiriti, ali njegovo oronulo lice samo me još više zapali i uskoro vrištim od smijeha siguran kako sam time uvrijedio barem dvoje ljudi, vjerojatno i više. No tako to ide i što se tu može… Piva i Akro nikad nisu bili dobra kombinacija.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

#1: Do Midgara i natrag
#2: Meryl efekt
#3: Raid za Učku
#4: Tebi je peti MGS bolji od prvog? Meni nije
#5: Mislio sam da će biti više Harley Quinn cura…
#6: Smrt zbog manjka fikusa
#7: Kraj svijeta
#8: Kad CRT monitor nadživi svemir

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *