Svi imamo loše dane i moramo prijeći preko njih ako želimo stići do onih dobrih. Jednostavna filozofija, reklo bi se. Kad nam takvo razmišljanje ne bi bilo instinktivno vjerojatno bismo se svake srijede bacali s mosta.

Iako se još uvijek nije bacio s nijednog objekta višeg od dva metra, Akro je jedan od onih koji na svaki loš dan misle da je kraj svijeta. Toliko puta sam ga vidio kako se trese od frustracije da me sada uvijek kad ga vidim takvog podsjeća na vibrator. Veliki, odjeveni vibrator koji ne zadovoljava nikoga i ne služi ničemu. Ali dobro, prije ili poslije ostane bez baterija nakon čega se svijet može vratiti svom normalnom, ne-apokaliptičnom djelovanju.


Na primjer, danas se Akro trese u parkiću. Samo sjedi i trese se i prstima nervozno lupka po drvenoj klupici. Ja sam do njega, na ljuljački, nakon svakih pet naprijed-natrag krugova bacim oko na njega. Neće mi reći što ga muči, ne ako ga ne pitam. Zato šutim i pustim vremenu da napravi svoje.

„Danijel“, kaže odjednom, a ja spustim noge i dopustim tenisicama da sastružu po šljunku. „Danijel me napizdio. Opet.“

„Opet…“ ponovim njegove riječi kako bih demonstrirao trag slušanja bez da išta stvarno kažem i tako pogoršam stvari. Inače, Danijel je njegov četiri godine mlađi brat koji trenira boks i općenito voli stvari koje zahtijevaju puno više rekreacije od onoga što mi smatramo humanim.

„Pričao sam s njim danas… Preko Skypea. Čak smo pričali o igrama. Igra Doom i super mu je. Čudno mi je vidjet da igra nešto što nije tabačina. Mislio sam da je sposoban samo za UFC i WWE igre, ali eto, iznenadio me.“

Kimnem glavom. Jednom-dvaput-triput, koliko god puta je potrebno.

„Cijenim to, znaš… Da mogu pričat s njim. Ono, ipak mi je buraz. Ali tip je totalni stopostotni mamlaz i da ga sad vidim, i da mogu, bacio bih mu ovaj šljunak u oči i onda ga odalamiokoljenom u bubreg.“

Želim mu reći da je vjerojatno i sad sposoban bacit mu šljunak u oči, ali ne kažem. Ne smijem reći ništa. Ne dok priča ne završi.

„Znaš što mi je mamlaz rekao?!“

Ne smijem reći ‘što’. Čak ni to. Moram zapamtiti da je ovo zapravo monolog.

„To jest… Čekaj, korak natrag. Znači pričali smo mi o Doomu i sve super, sve pet. Onda sam ja njemu preporučio neku drugu pucačinu. Ono… Modern Warfare. Zašto ne? Znam da ljudi to igraju zbog multiplayera, ali kampanja je dobra.“

Kimnem.

„E pa da, dobra je… Baš dobra. Zato sam mu preporučio. Ali onda on meni kaže, pazi ti to, kaže mi da neće to ni probat zato jer mu sve te igre izgledaju isto i da se sad na neko vrijeme naigrao FPS-ova i da bi sad on radije nešto drugačije.“ Akro počne mahat rukama svuda oko sebe u očajnom pokušaju traženja rješenja koji je, valjda, odjednom trebao biti tu negdje u fizičkom obliku, leti oko njega kao kakva iritantna muha.

Stisnem usne i slegnem ramenima.

„Kako mi možeš to reć?! Pa čovječe, to nema veze s mozgom… To sam mu i rekao. Rekao sam mu da to nema veze s mozgom i da je Doom isto FPS i svejedno dovoljno drugačiji i da nema nikakvog razloga zašto mu i nešto drugo FPS-asto ne bi bilo dobro. Je l’ da da je tako?“

Kimnem.

„Pa naravno da tebi to ima smisla, ti si normalan. I sad… Ja počnem pričat, ako su svi FPS-ovi isti, onda su i svi ostali žanrovi isti. Odigraš Gears of War, odigrao si sve third person igre. Odigraš Pure, odigrao si sve vožnje. Odigraš tamo neki UFC dvije i sedme ili koje već, eto, odigrao si sve tabačine. Što kažeš na to, mamlaze?! Sori, ne pričam tebi, pričam o njemu… Uglavnom… Što sad?! Kakva je to izvrnuta, polomljena logika?!“

Ponestalo mi je gesta pa pokušam samo tupo gledanje bez ikakvih pravih facijalnih ekspresija. Iz toga se valjda može iščitati bilo što.

„Što je uopće žanr? Jel’ FPS žanr? Nije! SF je žanr! Doom je SF! Donekle… Nije to bitno! Bitno je to da FPS može bit svašta! Pa ona tvoja igra… Kako se zove… Ona Rapture nešto?“

Ne, ne smijem odgovoriti. Misli na Everybodys’ gone to the Rapture, ali ne smijem odgovoriti. Zato samo kimne, da, okej, Rapture nešto, to je dovoljno dobro.

„Pa ta tvoja bezvezarija nije imala S u FPS. Samo si išao uokolo po njivama i gledao, štajaznam, oblake… I to je kao isti vrag kao Doom?! Ja mislim da ne!“

Ne smijem komentirat. Ne smijem komentirat. Ne smijem komentirat.

„I onda se on naljuti na mene! Blokira me! Opet! I to je to… Koji debil. Blokirat me zbog igre!“

Poznajem barem četiri čovjeka koje je Akro blokirao zbog igara – jednom čak i mene – ali neću o tome. Ne sad.

„Koji je onda zaključak…Mehanika igre nije njezin žanr. Modern Warfare nije Doom. Osim što vidiš pljucu, nema sličnosti. Zašto onda postoje ljudi koji to trpaju u isti koš? Kao da žele učinit ovaj svijet lošijim mjestom.Ne možeš uspoređivat Modern Warfare i Call of Duty 2, a kamo tek neke druge koje nisu dio franšize. Ma ne znam što da više mislim. Što ti kažeš?“

I to je to. Sad moram pričati i to je kraj. „Gle… Modern Warfare je dobra igra. Stvarno. CoD tako dobru kampanju nije imao sto godina.“

„Pa naravno“, Akro mahne dlanom i zadovoljno kimne.

„Ali… Vojne pucačine stvarno često jesu toliko slične da su skoro identične. I mislim da je tvoj brat mislio na to, a ne na to da su svi FPS-ovi isti.“

„Znači ti si na njegovoj strani?!“

Kraj je blizu. Kažem: „Ne! Mislim… Ne, nisam. Samo mislim da ga nisi dobro shvatio. Ako se čovjeku ne igraju vojne pucačine moraš ga shvatit. Ili ako mu se ne igraju FPS-ovi općenito. Koga briga, neka igra što hoće.“

„Ne mogu vjerovat da si na njegovoj strani.“

„Ja mislim da ti ne slušaš ljude.“

„Ja mislim da ti ne znaš što je to FPS!“

„Kakve veze to ima?“

„Zato igraš one Rapture igre…“

„Ne znam zašto to stalno spominješ, to je super igra.“

„Ma da, da, super je, ako voliš gledat detaljne grilje na prozorima, onda da, super je.“

„To nije bit igre.“

„Ne, ne, bit je upadat ljudima u dvorište i gledat kakav stol imaju tamo.“

„Ja mislim da si ti taj koji generalizira igre.“

„Ja?!“

„Ti si taj koji mu je preporučio Modern Warfare samo zato jer mu se sviđa Doom. A igre nemaju praktički ništa zajedničkog. To si i sam rekao.“

I, ne baš posve neočekivano, Akro zgrabi šaku šljunka s tla i počne me gađati sićušnim kamenčićima. Ja se nastavim ljuljati, što donekle smanji broj pogodaka s njegove strane.

Ljudi u našim godinama vjerojatno imaju pametnijeg posla od nas, ali to ne znači ništa. Ipak, to što imamo određene sličnosti ne znači da moramo biti isti ljudi. Apsolutno sve liči na nešto, ako gledaš dovoljno blizu. I apsolutno sve je različito, ako ti nije dovoljno stalo.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

#1: Do Midgara i natrag
#2: Meryl efekt
#3: Raid za Učku
#4: Tebi je peti MGS bolji od prvog? Meni nije
#5: Mislio sam da će biti više Harley Quinn cura…
#6: Smrt zbog manjka fikusa

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *