Ako se nečega bojim, to je repeticije. Bojim se da ću jedan dan, deset-dvadeset-trideset godina od danas gledati svijet na isti način.

Očito se stvari mijenjaju, mobiteli postaju sve veći, internet postaje brži, bureci dobivaju nove okuse, ali strah me da meni to neće značiti apsolutno ništa. Umjesto toga, nekim novim klincima govorit ću irelevantne stvari koje imaju smisla samo meni, i to onoj varijanti mene godinama unatrag.


Ukratko, strah me da do tada nitko neće smisliti nekakav funkcionalni vremeplov i toga da ću postati samo izblijedjeli plakat na oglasnoj ploči u nekom selu sa šesnaest građana na kojemu piše da je 23.8.2009. cirkus u susjednom gradu.

I naravno, gdje god bio, što god radio, koliko god moj mozak otišao kvragu, tu će uvijek biti Akro, lijepiti si krekere po licu i kupovati duple Q-packove.

„Pogodi što sam“, upita me nakon što je završio s lijepljenjem.

„O bože“, promrmljam. „Što nismo to obavili prošli tjedan?“

„Kako to misliš?“

„Ako ti sad želiš da ja opet stavim masku i idem van s tobom pit–“

„Ne, ne… A i naočale nisu baš neka maska. Samo kažem.“

„Već smo pričali o tome.“

„Pa što?“

Možda se cijela godina svela na tjedan dana. Možda tako sada percipiram vrijeme, putujemo iz noći vještica u noć vještica, za vikend pijemo, maskirani, po tjednu radimo, nezadovoljni, i za doručak, ručak i večeru jedemo hranu iz pekare uz konstantno najavljivanje tamo neke imaginarne dijete iz budućnosti. Je li moguće da je moj život postao satira za normalan život?

„Molim te“, kažem. „Prije nego poludim, reci mi, zašto si zalijepio krekere na facu?“

„Zato jer sam… Lik iz Star Treka!“

„Zašto?“

„Da dokažem point.“

„To da su krekeri višestruko iskoristivi?“

„Ne.“

„To da su krekeri korisniji kao ukras nego kao hrana?“

„Um…“

„To da nemam pametnijeg posla od gledanja tipa kako si lijepi krekere na facu? U subotu na večer… U gradu u kojega sam došao naći posao… I život… I barem nekakvu svrhu?“

„Slušaj“, Akro uperi prst u jedan od krekera, onaj na svom obrazu. „Poanta je ta da ljudi nemaju pojma kako raditi vanzemaljce. Kao u Star Treku, čovječe, svaki drugi vanzemaljac izgleda kao čovjek s krekerima na faci.“

„Ne“, odmahnem glavom. „Ne, ne, ne. Ne. Nope. Nikako. Ovo neće biti večer raspravljanja o Star Treku. Ne. Nema šanse.“

„Nisam ni mislio.“

„Ali stvarno… Nisam se ustao danas ujutro i nekako probdio cijeli dan samo kako bih se na večer našao se s tobom i pričao o Star Treku. Ne. To neće biti moje danas. Odbijam.“

„Ne želim pričat o Star Treku, čovječe!“

„Ni o Star Warsu…“

„Ni o tome! Želim pričat o vanzemaljcima u fikciji… Ono, u MassEffectu na primjer.“

„Okej“, odustanem. „Imaš moju pozornost.“

„Pa evo… Nije da nema dobro dizajniranih elijena u MassEffectu, jer ima ih, ali većina izgledaju kao ljudi. Ono, da, imaju malo drugačije face, koža je druge boje, krak-vamo, krak-tamo, ali to su ljudi, budimo realni. Često se i ponašaju kao ljudi, pričaju kao ljudi, nema ništa vanzemaljsko u njima. Osim što izgledaju malo egzotično.“

„A što bi ti htio?“

„Da izgledaju kao nešto.. Pa, svemirsko!“

„Aha.“

„I dalje bi mogli biti tehnološki nabrijani, i dalje bismo mogli izmisliti neki način komunikacije s njima, ali mislim da bi bilo zanimljivije da se dogodi neki kulturni boom. Nešto sasvim drugačije, o vidi, ljudi, koji vrag je to?! I onda smo mi njima čudni, kužiš?“

„Jep.“

„Zamisli koje dobre fore bismo mogli imat… Ajde, zamisli samo čovjeka iz perspektive nekog sasvim žnj-tog. Imaš to neko biće, živo biće, od mesa, koje u potpunosti ovisi o biljkama. Te biljke, one su samo ukrasi na drugim planetima. Kao i kod nas, je l’, ali ne, mi doslovno živimo od njih. Već vidim nekakve parodije ljudi iz perspektive tih žnj-elijena. Vidiš slika čovjeka, pod rukom ima cvijet koji nosi svuda sa sobom. Ima oklop, oružje, nekakvu opaku facu, i fikus pod ramenom!“

„Okej.“

„Ima još! Znaš kako ubiješ čovjeka?“

„…“

„Uzmeš mu fikus!“

„Heh…“

„Da, da, da! To nam treba! Realistična verzija MassEffecta! I u njoj imaš misiju u kojoj ti elijeni otmu vrt i ti imaš samo nekoliko sati da vratiš sve fikuse inače umireš groznom smrću. Eto… Hvala, Bioware, hvala, EA, rado ću prihvatiti posao u vašim odajama!“

„Vjerujem da vanzemaljci izgledaju ljudsko, barem u Star Treku, zato jer je riječ o prikazu istraživanja nepoznatog. Znači, replika istraživanja svijeta, otkrivanja novih kultura, samo preslikano na svemir. Ali Star Trek je uvijek zapravo pričao o ljudima, o pravim ljudima, o nama, o moralnim pitanjima, teme su bile politika, gospodarstvo, rat, diskriminacija… Puno toga. Ali sve se moglo primijeniti na nas.“

„A što onda predstavljaju Tribblesi?“

„Nije bitno! Ne treba SVE biti prezentacija nečega! Moraš gledati iza doslovnog!“

„Inače, mislio sam da ne želiš pričati o Star Treku.“

„Kvragu.“

„Ti onda misliš da je okej da sve ostane ovako? Da je sve i dalje na razini ljudskog?“

„Dok smo ljudi stvarat ćemo ljudsko. Nisam siguran ako postoji neki način na koji možeš stvoriti nešto čovjeku neshvatljivo.“

„Kako ne? Jesi ti vidio onu zadnju Rambo igru? To je dosta neshvatljivo.“

„Nisam na to mislio.“

„Znaš što je još neshvatljivo? Plaćanje da odeš negdje vani pišat. Ne kužim to. Pogotovo zato jer ne smiješ pišat vani.“

„Mislim da se plaćaju zahodi kako bi ih se moglo održavati.“

„Kakvog smisla to ima?! Neka ih grad onda održava, ne ja! Inače ću počet pišat posvuda, pa neka me zatvaraju svaki dan! Jer što ako nemam ništa para sa sobom? Onda moram prosit po parkiću, ali ne, prošnja je isto zabranjena! Ja mislim da je to urota. Mislim da cijela država zarađuje od naše biološke potrebe za pišanjem.“

„Ja… Ne znam što reći na ovo.“

„Jel’ ima Star Trek epizoda posvećena tome?“

„Ne želim pričat o Star Treku.“

„Vjerojatno nema. Možda bi Michael Moore trebao napraviti dokumentarac o tome. Hvala, Hollywood, da, primiti ću tvoje milijune. Hvala, niste mi trebali dati Oskara, ja sam samo razmišljao o čovječanstvu!“

Eto, to vam je moj strah. Bojim se da ću isti taj razgovor čuti više od jednom. I da ću onda, baš kao i sada, moći samo u tišini gledati Akra kako nasmiješen miče krekere s lica i baca ih u usta.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

#1: Do Midgara i natrag
#2: Meryl efekt
#3: Raid za Učku
#4: Tebi je peti MGS bolji od prvog? Meni nije
#5: Mislio sam da će biti više Harley Quinn cura…
#6: Smrt zbog manjka fikusa

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *