Čuo sam jednom da smo stvarniji onda kad nosimo maske. Kao, onda na vidjelo izlaze naši pravi karakteri, sve ono što zapravo držimo duboko iznutra, samo za sebe.

Pretpostavljam da ima u tome nekakve istine, zato jer na uzorku od sedam milijardi sigurno se može naći određeni postotak koji potvrđuje tu hipotezu, barem donekle, barem dovoljno da netko na nekoj dosadnoj cugi kaže: „Čuo sam jednom da smo stvarniji onda kad nosimo maske.“


Ono što ja mogu reći je da za mene i Akra to nije slučaj. Pretpostavljam da smo jednostavno prelijeni za uspješno baratanje višestrukim karakterima. Zato radije biramo biti kaos svega onoga što bismo mogli biti.

Sjedimo na klupici, oboje s maskama na glavama i pivama u rukama. On je nešto što nije moguće identificirati. Navodno su mu za masku uzori neprijatelji iz prvog Soul Reavera, drugog Witchera, osmog Final Fantasya i, iz nekog razloga, drugog Syphon Filtera, ali ja znam da je to zapravo maska koju je njegova sestra napravila od papier-mâchéa a koju joj je on ukrao kako bi barem donekle bio tematski povezan s američkom tradicijom slavljenja noći vještica. Tako to ide, pogotovo s nama gejmerima, svi smo mi djelom Amerikanci. Što bismo uopće drugo mogli biti, mi djeca koja smo odrastala na video igrama i lošim američkim filmovima u kojima glume loši belgijski glumci?

S druge strane, ja sam Adam Jensen. To sam realizirao nošenjem sunčanih naočala. Da, to tehnički nije prava maska, ali danas za mene to definitivno je maska. I da, nosim naočale po noći zbog čega većina prolaznika vjerojatno misli da sam debil, ali barem me nitko ne pita što sam. Ionako ne bih volio ulaziti u ikakve debate vezane uz Deus Ex kojega čak i nisam neki fan. Akro kaže da je tome tako zato jer ja igram kao kreten i pokušavam od igre koja voli stealth stvoriti akcijsku pucačinu. Rekao je da je to kao da netko kaže da Blade Runner nije dobar film zato jer nije dovoljno sličan Terminatoru 2.

No kao da je bitno.

Ono što smo danas nema veze s onime što smo inače i ako se mene pita – to je i poanta svega. Zato i igramo igre, kako bismo bili netko drugi. Zbog istog razloga nikad nisam bio fan JRPG-a u kojima je protagonist mutavi čupavac kojemu nitko ne smije izgovoriti ime zato jer ga, eto, igrač mora moći odabrati na početku. Čemu to uopće služi? Valjda da zadovolji one kojima je FF X previše dosadan bez da se Tidus zove Meg Ryan. Još i gori su mi pristupi igara tipa Elder Scrolls u kojima glavni lik treba predstavljati nas. Naš avatar ne priča, nema pravo ime, nema pravi udio u priči, nema ništa što ga čini likom… Umjesto toga, on nas gura u svoj svijet. To mi je blesavo. Da želim biti ja, češće bih išao u teretanu i jeo manje majoneze.

Zato preferiram likove kao što su Geralt ili Shepard. Oni su pravi likovi, koji imaju svoje glasove, koji su tu kako bih ja kroz njih postao netko drugi. Zato igram igre, kako bih se što manje osjećao kao ja, zbog čega sam zadovoljniji vlastitom egzistencijalnom pozicijom u svemiru kojemu definitivno nisam potreban.

Možda su upravo glasovi ono što bismo zapravo trebali maskirati. Naša lica su irelevantna, ali naše riječi su ono što nas čini stvarnima. Nema veze imaju li naši likovi glasove ili su naše riječi ispisane u plavim oblačićima iznad naših glava. Bitno je da zvučimo kao prave osobe, kao stvarni ljudi.

Maske ne mogu promijeniti naše riječi. Zato Akro ispod svoje i dalje mumlja o tome kako smo radije trebali otići u neki klub, ili barem u parkić u kojem jedini ljudi osim nas nisu oni koji šeću pse i kupe njihova govna. A čak i oni izgledaju sretnije od nas.

„Podsjeti me, zašto smo ono izašli van?“ pita Akro i gura grlo pive ispod maske kako bi možda uspio uzeti gutljaj.

„Zato jer si mi rekao, i sad te citiram, ‘idemo van’.“

„Mislio sam da će bit vani više Harley Quinn cura. Ali ono… Nema ih baš.“

„Listopad je. Ili bi ti bilo dovoljno vidjeti Harley u skafanderu?“

„Ne bih se žalio…“

„A i Suicide Squad je bio dosta loš. Pretpostavljam da nije zaživjelo.“

„Ma nije do toga“, Akro umorno puhne. „Samo smo ti mi malo iza… Kod nas se još cure maskiraju u Poison Ivy iz Batmana i Robina.“

„Imaš problema s time?“

„Pa… ne. Nisam to rekao.“

„Nisam ni njih vidio, doduše.“

„Možda da makneš te ćorke bi vidio neki vrag.“

„Ne smijem, moram ostat konzistentan liku. Ako ih sad skinem, to će značiti da zapravo nisam Jensen nego samo tamo neki tip koji fura naočale po noći. Ne smijem to komprimirat, uništilo bi mi cijeli kostim i samim time večer.“

„Mislim da je stvarno vrijeme da priznaš sam sebi da se zapravo nisi kostimirao.“

„Kakve su to besramne optužbe?“

„Samo reci da ti nije stalo. Ajde. Reci.“

„Meni nije stalo?! Ti si sestri ukrao masku!“

„Prljave laži! Napravio sam ovo sam…“

„Na masci, tu sa strane, doslovno piše Anja.“

„Umjetnička sloboda.“

„Mo’š mislit.“

Akro skine masku i stavi je na klupu. Ja isto napravim sa svojim naočalama.

„Eto“, umorno puhne Akro. „Sad smo samo dva tipa koja piju na klupici u parkiću.“

„Mislim da smo to bili i do sad.“

„Do sad je barem postajala ta neka iluzija da možda ipak nije tako.“

„U tu iluziju si samo ti vjerovao. A koliko god meni sve to bilo tužno, vjerujem da je ljudima koji su prošli pored nas cijela stvar bila još i tužnija.“

„Neki put ne znam zašto se uopće trudimo…“

„Ne znam ni ja. Ali znam da smo stigli do ovdje uz minimalnu količinu truda.“

„Barem nismo odustali.“

„Od čega?“

„Pa… ne znam. Od nečega. Zbog čega uopće ovo radimo?“

„Vjerojatno da bismo sami sebi dokazali da možemo napraviti nešto iako nam instinkt govori suprotno“

„Želiš reć’ da se ovime sada borimo protiv sebe?“

„Tako nešto.“

„Aha… Okej. Jel’ to znači da ako odustanemo, da smo zapravo pobijedili? Mislim… U borbi protiv sebe, ako odustaneš, tehnički pobijediš. Tako nešto. Je l’?“

„Mislim… Da. Samo što istovremeno i izgubiš.“

„Nema to veze“, Akro uzme gutljaj pive. „Glavno da nekako pobjeđujemo.“

Čak i da obavimo potpunu transformaciju našeg tijela, ostali bismo skroz isti. Dvanaest slojeva papira nas ne može učiniti boljim ljudima. Čakšto, vjerojatno nas može učiniti lošijima. U GTA, na primjer, ni jedan trenutak s maskama nije završio bez brda mrtvih, minimalno pet eksplozija i nekoliko ukradenih milijuna.

Ali čak i kad su skinuli maske, ti likovi su po cestama gazili ljude i katanom dekapitirali starice.

Da, isti smo. Uvijek smo isti. Ali kad igramo barem smo nešto malo drugačiji i to je nekako lijepo.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

#1: Do Midgara i natrag
#2: Meryl efekt
#3: Raid za Učku
#4: Tebi je peti MGS bolji od prvog? Meni nije
#5: Mislio sam da će biti više Harley Quinn cura…
#6: Smrt zbog manjka fikusa

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *