Zbog neke neobjašnjive i nimalo smiješne kozmičke šale svi ljudi koje poznajem žive na zadnjim katovima stambenih zgrada, što znači da prijateljstva uglavnom ovise o liftovima.

Taj isti univerzalni smisao za humor mene je smjestio na prvi kat. Isprve to nije djelovalo kao nešto previše vrijedno spomena, osim možda zbog relativno zadovoljavajuće činjenice da sam ja osobno taj koji je dobio čast narušiti jedan od brojnih urbanih klišeja, ali onda sam shvatio da ispod moje zgrade vikendima haraju bande nabrijanih klinaca koji iz nekog nepoznatog razloga vole bacati ostatke hrane u moje prozore, što onda pak privlači ptice, što onda pak za sobom vuče niz drugih problema zbog kojih balkon moram čistiti češće od ostatka stana.


Najveći problem je ipak taj što Akro zna kako skoknuti na balkon bez da slomi vrat, a puno bolje nije ni to što mu je ruka dovoljno dugačka da je ispruži sve do prozora moje sobe i kucanjem ostvari moje noćne more. Tako je barem bilo prvih desetak puta nakon čega je jedina uznemirujuća stvar u vezi te situacije činjenica da mi je kucanje po prozoru u utorak u četiri ujutro postalo savršeno normalno.

Umjesto da ga pustim unutra, samo otvorim prozor i, dok gledam u dugačke prste njegove ruke kojima potvrđuje da je još uvijek tamo, pustim ga da kaže što god već toliko jako želi reći, neovisno o tome je li riječ o tome kako je bila dobra posljednja epizoda Igre prijestolja ili možda to kako ga je duboko razočarao burek iz pekare čiji burek inače nikada nije razočarao.

„Igrao sam Until Dawn do sad“, kaže Akro. „Baš sam je završio. To je ona slešer igra koja malo baca na Heavy Rain, znaš na što mislim?“

Više i ne pokušavam odgovoriti na njegova skriveno-retorička pitanja. Kimnuo ja glavom ili ne, on će svejedno nastaviti.

„U biti, igra uopće nije bitna. Dobra je. Okej je. Nema veze. Bitno je to da sam negdje na internetu pročitao da igra ima preko dvjesto krajeva, tako nešto. Kao, svaki lik može umrijet, ili ne mora, kako god, krajeva navodno ima puno i ako nešto napraviš drugačije dobiješ drugačiji kraj. Zvučalo mi je to baš bomba pa sam kupio igru. Samo što… Ono… Igra nema dvjesto krajeva. Igra nema ni dva kraja. Ima jedan, to je to, uvijek zapravo završi na isti način.“

„Kako znaš?“

„Zato jer sam išao na jubito, naravno. Tako ja uvijek, završim igru s više krajeva pa pogledam ostale na jubito i tako vidim sve što sam propustio. Problem je što su svi krajevi isti. Zamisli da su me nasamarili, da sam nakon svega opet išao odigrat igru jer sam očekivao drugačiji kraj i da sam nakon tih deset ili koliko već sati saznao da je igra ista. Pa čovječe, ne bih istu igru odigrao dvaput zaredom.“

„Metal Gear Solid 2 si odigrao dvaput zaredom.“

„To je drugo. Tu igru ne možeš shvatit od prve.“

„Zašto te uopće briga?“ pitam ga, iako ne znam zašto, zapravo samo želim da ode i pusti me da spavam. Pitanja se svejedno nastave nizati, kao da moj vlastiti instinkt djeluje protiv mene. Kažem: „Zašto te toliko vrijeđa to što igra ima samo jedan kraj kad bi je ionako odigrao samo jednom?“

„A što da sam je odigrao ponovno?“

„Ali ne bi… Ti to ne radiš. Jednostavno nikad to ne bi napravio. Osim za MGS 2.“

„Akro iz nekog drugog svemira je trenutno jako nezadovoljan“, kaže Akro. „Neki drugi ja je sigurno povjerovao u te laži.“

„Želiš reći da postoji više krajeva ove situacije?“

„Da. Možda. Ne znam. Kako to misliš?“

„Ako Akro iz nekog drugog svemira sasvim drugačije djeluje na ovaj isti kraj, onda zapravo cijela ova situacija ima više krajeva.“

„Ali igra svejedno ima isti kraj.“

„Osim što onda i igra ima neke svoje druge svemire zbog čega postoje varijante u kojima je i kraj sasvim drugačiji.“

„To nije bitno“, Akrova ruka mi počne mahati pred očima. „Ova stvarnost, ova sada, u njoj postoji samo jedan kraj igre!“

„Onda se ne možeš žaliti u ime samog sebe iz druge stvarnosti, ne ako ti, ovaj ti, koji mi ne da spavati, nisi završio nasamaren od strane igre. Metafizičko žaljenje nema smisla, zato jer svaka metafizička situacija ima n broj rješenja, zbog čega, metafizički, vjerojatno ima i rješenje za tvoj problem što, dakle, tvoj problem čini riješenim prije nego si ga uopće etiketirao kao problem. Ono što želim reći je da trebaš pronaći druge argumente za ovu svoju frustraciju.“

„Kako god bilo, svejedno me živcira…“

„Mene živcira to što nikad nećemo vidjet još jedan pravi Legacy of Kain, nije da zbog toga ne spavam noćima.“

„Inače ne bi spavao uopće.“

„Zašto je uopće problem to što igra nema više krajeva od jednog? Nekad smo stalno igrali igre koje imaju samo jedan kraj. Neke od njih još uvijek igramo. Ponavljamo ih svake godine. Nije da nam smeta to što znamo što se dogodi na kraju. Dobra igra je dobra igra, neovisno o količini krajeva. Ima li Until Dawn dobar kraj?“

„Okej je.“

„I igra je okej?“

„Je.“

„Zašto onda sa mnom u četiri ujutro moraš pričat o okej igri s okej krajem? U vremenu u kojem odličnih igara nema mnogo, i okej je dobro.“

Nekoliko trenutaka Akro ne kaže ništa, ali dlan mu se i dalje nalazi pred mojim licem. Taj noćni tumor ne odlazi tako lako, ne dok ne dobije ono što je htio dobiti.

„Sjećaš se kraja prvog Metal Gear Solida?“ pitam ga.

„Što s njim?“

„Kad sam bio klinac, Meryl mi je uvijek umrla. Odigrao sam igru sto puta i uvijek je bilo isto. A onda smo jedan dan dobili modem zbog čega sam saznao da je se ipak može spasit. Napravio sam sve što su napisali na stranici i vidi vraga, stvarno je istina. Meryl može preživjet. Snake više ne odlaze u diskutabilno optimističnu budućnost sa svojim novim kompićem Halom, već s Meryl, sa ženom, svojim ljubavnim interesom, i tako je dobio kraj koji holivudski filmovi tako strastveno vole. Tako sam dobio sasvim novo iskustvo igre, skoro pet godina nakon što sam je odigrao prvi put. Ne samo da sam vidio animaciju koju nisam vidio nikad prije, već sam istovremeno saznao sam da igra ima dva kraja. Odjednom se sve promijenilo, više nisam znao koji kraj je praviji. Mislim, pretpostavljao sam da ovaj drugi, ali ja sam volio prvi kraj. Uz njega sam odrastao. Jednostavno je bilo tako, Merly je mrtva u Snakeovim rukama, nema poljubaca, nema zagrljaja, nema aj lav ju patetičnih trenutaka… Čak i ne umre pred njima, nego je pronađe mrtvu. U tim trenucima MGS je djelovao kao smrt tipične američke drame. S tim drugim krajem MGS pak nije mogao izgledati više američko, iako su igru radili Japanci. Koja je onda ideja igre? Višestruki krajevi mogu samo pogoršati stvar tom svojom dvosmislenošću. Zato mislim da je neki puta dobro imati samo jedan kraj, vidjeti ono što je pisac stvarno htio reći. Jednostavnost ponekad zna ispasti kompleksnija. Prvi MGS je savršen pokazatelj toga.“

„Taj kraj, je to ono kad Snake vikne ‘MEEEERRRRYYYYL’?“

„Ne sjećam se toga…“

„Da, da, nimalo holivudski… I onda još dođe Otacon i citira Hemingwaya. Može li igra htjeti biti više američka?“

„Jesi ti to jučer odigrao prvi MGS da znaš sve to?“

„A i cijeli taj kraj je tu samo da Kojima igraču nabije na nos činjenicu da je baš on taj koji je napravio grešku zbog koje je Meryl umrla.“

Umjesto da odgovorim, zatvorim prozor.

S druge strane, ruka i dalje maše. Glas govori: „Sve je bolje kad si klinac. Ali kad odrasteš počneš očekivat više. Zato ja očekujem da mi igre ponude više od filmova.“

Navučem zavjesu preko prozora, ali Akro svejedno nastavlja: „Da sam htio obični slešer s jednim krajem opet bih pogledao četvrti Petak 13.“

Legnem u krevet. Pokrijem se dekom. Pokušavam ignorirati njegovo: „Što da sad radim s tom igrom? Pogledao sam isti kraj četiri puta, to mi je dovoljno.“

Jastuk stavim na glavu. No čak i tako, dok čujem samo njegovo prigušeno mumljanje, mogu razlučiti to da je rekao: „Hoćeš kupit Until Dawn? Igra je okej.“

U takvim mi je trenucima savršeno jasno zašto ljudi uvijek žive na posljednjim katovima.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

#1: Do Midgara i natrag
#2: Meryl efekt
#3: Raid za Učku
#4: Tebi je peti MGS bolji od prvog? Meni nije
#5: Mislio sam da će biti više Harley Quinn cura…
#6: Smrt zbog manjka fikusa

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *