Živimo u dobu kad je dosada postala normalna.

Zato, umjesto da radimo nešto s našim životima, Akro i i ja sjedimo jedan do drugoga na kauču u mom dnevnom  boravku i gledamo crni ekran televizije koju sam ionako kupio samo kako bih mogao na nju spojiti konzole. Nekad smo gledali domaće kanale, ali nakon što mi je umrla antena nastavili smo gledat ugašenu televiziju i shvatili da zapravo i nema razlike. A ne bismo to radili da svakih par sekundi ili (za vrijeme baš posebno dosadnih dana ) minuta jedan od nas dvojice pritom ne mičući oči s ekrana ne kaže nešto potencijalno suvislo.


Baš dok zamišljam kako se na televiziji prikazuje reklama za Pervol, Akro kaže: „Danas sam vidio onog Copeta u gradu.“

„Copeta?“ pitam. „Mislio sam da je taj u zatvoru.“

„Ne, ne, oženio se. Dobro, pretpostavljam da ti to dođe na isto.“

„I… Što s njim?“

„A ništa… Samo je prošao. Nisam ga vidio sto godina. Nismo se ni pozdravili ni ništa. Što nije to zanimljivo? Taj fenomen? To da ljude koje si jednom upoznao praktički odpoznaš u nekom trenutku, onda ih više ne možeš pozdravit, zato jer ih tehnički ne poznaješ, i isto tako ih ne možeš ponovno upoznat, zato jer si ih već jednom upoznavao. Što napraviš onda?“

Slegnem ramenima. „Praviš se da ih nisi ni vidio? Nemam pojma.“

„A taj Cope“, Akro nastavi. „On je nekad bio kao mi, znaš…  Samo klinac iz kvarta. Harao je ovim ulicama s onim drugim… Kako su ga ono zvali? Gant?“

„Gand. Po Gandalfu.“

„Vidiš, danas nitko ne bi dobio nadimak po Gandalfu. Stara vremena.“

„Nisu toliko stara. Pa koliko su oni stariji od nas? Deset godina? Petnaest?“

„Dovoljno su stari da budu oženjeni i imaju djecu koja idu na fakultete i, ne znam, smatraju Wolfenstein nostalgičnom igrom?“

„Koji Wolfenstein?“

„Pa valjda onaj prvi, onaj u kojem na kraju moraš ubit Hitlera. Zamisli ti tu foru… Nedavno je izašla ekspanzija za onaj novi Wolfenstein. Igra se još igra, ne samo da se igra, dosta joj čak dobro i ide. Pogotovo ako zanemarimo onu tragediju iz dvije i devete. I sve to je počelo tamo nekom igrom u kojoj ubiješ Hitlera u robotu. Zamisli da je danas Hitler glavni negativac u nekoj igri… Pojeli bi je oni borci za pravdu. Džastis vorijori ili kako se već zovu.“

Iza crnog ekrana trenutno se možda prikazuje ‘Krv nije voda’. Ili još gore, ‘Dva i po’ muškarca’. Ne mogu vjerovat da postoje ljudi koji misle da je ta serija dobra. Smatram da ljudima danas stvarno nije potrebno puno, što je trenutno jako licemjerna izjava uzevši u obzir da ja sad doslovno ne gledam ništa.

„No tako ti to ide“, Akro zamahne rukama. „Napraviš nešto kontroverzno u nimalo cjepidlački nastrojenom vremenu i bum, za deset godina imaš uspješan serijal. Napraviš nešto krivo u onom skroz cjepidlačkom, pojedu te. To je to. Nema te više. Napravio si krivu odluku u krivo vrijeme i tako dobio brojeve na anti-lotu. Izgubio si svih sedam života odjednom. Izmuzao si sve svoje–“

„Shvaćam“, prekinem ga.  „Ali moraš riskirati. Bez toga, radiš stvari koje jedan dan neće vrijediti ništa. Da nije pokušao biti drugačiji, Stravinsky ne bi eksperimentirao s glazbom i praktički stvorio sve što imamo danas.“

„Čuj, ti“, Akro na trenutak makne pogled s ekrana i pogleda me. „Ako već želiš filozofirat, molim te da analogije zadržiš na igrama. Kakav Strainsisky, o čemu ti?“

„Nema veze.“

Pogledi nam se opet vrate na televiziju. To traje sve dok ne promumljam: „Kakve veze sve to ima s Copetom?“

„Što to?“

„Pa sve… Sve ovo što smo pričali sad. Kakve veze rizici i promašaji i kontroverze i što-već imaju s Copetom?“

„Pretpostavljam da nemaju nikakve veze. Ne sjećam se više ni kako smo došli do toga… Bilo je nešto s Wolfensteinom.“

„Misliš da su zadovoljni?“ pitam.  „Cope i Gand?“

„Zašto ne bi bili?“

„A što ja znam“, slegnem ramenima, što je zapravo gesta kojom pokušavam sam sebe spriječiti od daljnjeg monologa, bezuspješno. „Evo, Gand na primjer. Nekad je bio mladi gejmer, ono, normalan tip. A onda je postao samo još jedan netko, tata, muž, vjerojatno više i ne igra Wolfenstein, koji god već nastavak bio u pitanju. Sigurno ne igra ovaj novi.“

„Zašto ne?“

„Zato jer… Ne znam. Jednom se moramo prestat igrat, svi mi, zar ne?“

„Prestaneš se igrat samo ako se želiš prestat igrat. A ako se želiš prestat igrat, onda ti nije žao zato što si se prestao igrat.“

„Što će onda biti s nama?“

„Vidjet ćemo“, kaže Akro, a ja odjednom u ekranu pred nama vidim naš odraz. Sad samo gledam nas, kako sjedimo i ne radimo ništa i zbog toga se počnem osjećati dobro. Zato što sada smo tu, zajedno, bez ikakvih pravih briga ili obveza i ako odjednom počnemo previše razmišljati o hipotetskim brigama koje nas tek čekaju, počet ćemo žaliti vremena koja upravo proživljavamo. To je isto kao da žalim to što sam završio neku određenu igru u trenucima dok sam je još igrao. I iako mi se točno to dogodilo s trećim Witcherom, to je jedina igra kojoj to mogu dozvoliti. Dobro, i Life is Strange. A i Final Fantasy VII žalim već 15 godina zato što ga više neću imati priliku završiti ponovno prvi put.

Ali iako te igre možda žalim, znam da FF VII još uvijek mogu staviti u PSX i uživati od početka do kraja, ili barem do trenutka duševnog ispunjenja, nakon čega mogu nastaviti hodati prema naprijed čiste glave. Tako će biti i za dvadeset godina, siguran sam.

U praznom ekranu sad vidim sebe okruženog mojim klincima, tu negdje je i žena. Svi zajedno sjedimo na ovom istom kauču i sretni smo i sve, a uz to, ja svejedno ponekad upalim FF VII, pa makar stigao samo do izlaza iz Midgara, barem ću u sebi znati da još uvijek, 40 godina poslije, još uvijek igram tu prekrasnu, prekrasnu igru. Ta slika toliko je intenzivna da je savršeno jasno mogu vidjeti na ekranu ugašene televizije.

„Mislim da trebamo prestati gledati ugašenu televiziju?“ kaže Akro i prekine moje maštanje.

„Mislim da si u pravu“, odgovorim pa se ustanemo s kauča, izađemo iz kuće i u trenu zaboravimo na nepotrebnu filozofiju kojom trošimo vrijeme.

Baš šećemo cestom, jedan do drugoga, više i ne pokušavajući pričati, kad pored nas prođe Gand i pozdravi nas spuštanjem glave.  Pozdravimo i mi njega.

„Sjeća nas se“, kažem ushićeno. „Iako smo još bili klinci kad nas je zadnji put vidio. Izgleda da ljudi ne zaboravljaju baš tako lako.“

„Što ne znači da se sjeća kako se točno zovemo.“

„Nema veze. Mi znamo njegovo ime, to je ono što je bitno. Jedan dan, neki drugi klinci znat će naša imena. Možda. Ako napravimo nešto dobro.“

„Onda ajmo napraviti nešto dobro“, kaže Akro i ja ostanem entuzijastičan punih deset minuta prije nego taj osjećaj iščezne, a ja opet postanem onaj isti ja koji sam bio i prije, točno onako kako bi i trebalo biti.


Sve sličnosti s knjigom “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” su namjerne. Dobro, ne baš, ali kad sam Zoranu Žmiriću rekao da želim pisati spiritualni nastavak njegove knjige, on mi nije prijetio nikakvim tužbama već upravo suprotno, dočekao ideju s oduševljenjem – tako je nastalo ovo što sada čitate. Iako je Gand važan utjecaj na ove tekstove, on nema nikakve direktne veze s napisanim. Ovo su ipak priče o nekim drugim klincima koji imaju neke druge probleme. Goran Gluščić. 

Starije kolumne:

  1. Vrijeme koje nam je pregazio Super Mario #1: Do Midgara i natrag
  2. Vrijeme koje nam je pregazio Super Mario #2: Meryl efekt
  3. Vrijeme koje nam je pregazio Super Mario #3: Raid za Učku

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *