Ekipa iz Gamera se prije koji tjedan zaputila prema Njemačkoj, ne zbog tada aktualnog Minhenskog Oktober Festa i partijanja uz bujna poprsja konobarica, već iz jednog sasvim geekovskog razloga – Muzej video igara u Berlinu. Spomenuto mjesto ne da je samo must see svakog fana računala, konzola i igara, već je ujedno aktivni dio gaming kulture kroz kvartalna i godišnja događanja – kojem se upravo naš Mario pridružio. Radilo se o eventu imena kojeg se ni sam Jules Vern ne bi uvrijedio – 20.000 pixela ispod mora. Osim što se taj dan uživalo u razgledavanju i isprobavanju raznih retro konzola, na većini projektora i televizora dočekalo bi vas više od 20 podvodnih igara koji su obilježili svaki od uređaja, od PC-a do NES-a, Sega Dreamcasta i drugih – svi su bili tamo. Iako se ovaj gamerski muzej ne može usporediti sa svojom ozbiljnijom braćom, svejedno nudi dovoljno sadržaja za jedno zabavno poslijepodne, a u nastavku vam ostavljamo dojmove našeg Marija!

muzej-video-igara-berlin


Do 20.000 pixela ispod mora uz smiješnu cijenu karte i Wiener Schnitzel

Kao klinac sam često visio na njemačkoj televiziji, iliti “satelitskoj”, koja mi je pružila brojne sate zabave uz prvi Dragon Ball, Pokemone i ostale gluparije koje ti kao klincu leže, a danas izgledaju presmiješno. Spomenuti programi me nisu samo zabavljali s crtanim serijama, već i reklamama koje su, za razliku od naših, bili usmjereni publici koja ih u tom trenu gleda – mlađem uzrastu.

Sjećam se kada se jedno mjesec dana konstantno na RTL2 programu vrtio trailer za Final Fantasy 9 – za mene, kao ogromnog fana serijala, je to bio vrhunac. Na kraju većine tih reklama vrtio se promotivni materijal “neke čudne ustanove” – muzej video igara. Za tadašnjeg 14-godšnjaka, muzeji su mi bile dosadne zgrade u kojima gledam stare kipove i mrtve ljude, odnosno mumije (za koje sam tada vjerovao da su sigurno fejk), nikako najnovije blockbustere za omiljene mi konzole – ali takva stvar je očito postojala, što je bilo super, ali za to vrijeme definitivno van mog dosega. Ajde probaj pojasniti staroj da ideš u drugu državu, sasvim strani grad, u muzej gledat/igrat “igrice”… Ili, nedaj Bože, razrednici predložiti kao destinaciju za izlet (iako, vjerujem da bi to danas čak i prošlo, dosta kolega gamera se ponovno uputilo osnovnim i srednjim školama, ali ovaj put s druge strane klupe). I tako dolazimo do skoro 15 godina kasnije, stariji luđi jači, došlo je do situacije u kojoj mi urednik baca dvodnevnu kartu za avion, uz zadatak o reportaži – gdje ćeš bolje.

Na moje iznenađenje avionske su karte postale toliko jeftine da se ne isplati šlepati 12 sati autobusom – putem Eurowingsa ste iz Zagreba u Berlinu za svega 59€, isto toliko nazad, a o klopi i cugi unutar Berlina da ne pričam, blažen bio Wiener Schnitzel. Nakon ručka je na red došao muzej, koji iz vana podsjeća na jedan od mnogih zagrebačkih nebodera, no čim prođete ulaz počinje prava čarolija, uz ogromnog Linka, Raymana i Jina!

Raymanov facepalm me pratio kroz cijelu konverzaciju s blagajnikom, recimo da mi je njemački malo zahrđao


Karta je mizernih 8€, uz koju dobijete kratak opis muzeja i događanja koji se taj dan održava. Kao što je već u uvodu spomenuto, radilo se o specijalnom eventu imena 20.000 pixela ispod mora. Iako se cijela stvar činila zanimljivom, osobno nikad nisam bio fan podvodnih igara, ne znam zašto, najveći iskorak bi mi bili podvodni izleti u Morrowindu ili Oblivionu, koji ionako nisu pretjerano urodili plodom. Tako da sam preskočio sve upaljene konzole i prvo se osvrnuo prema odličnim life-sized likovima iz igara, koji vas čekaju odmah na ulazu; Half Life, Rayman, Tekken, Jak & Dexter i, naravno, nezaboravna nam Lara Croft – svi oni imaju svoju dediciranu poziciju unutar muzeja, uz suptilni NICHT BEHRUREN – iliti molimo vas ne dirajte. Ovakvi primjerci se rijetko kada viđaju, ne samo zato što nemaju nikakvu svrhu van nekog muzeja ili gaming događanja, već zato što svaka od tih košta nekoliko tisuća eura. Od kud mi ta informacija? Recimo da sam bio oduševljen konceptom posjedovanja takvog nečeg u sobi ili uredu, skočio do Ebaya i vidio cijene slični proizvoda… Nimalo primamljivo.

Kao što to biva i u starijim Tomb Raider igrama, svaka od Larinih grudi vodi svoju politiku, jedna prema lijevo, druga prema desno… stvarno su se potrudili oko, ajmo tako reći, detalja

Par koraka dalje dolazi prva prostorija, u kojoj se nalazi ogroman ormar s brdom starijih retro konzola, očišćenih i lijepo izloženih – iza stakla. Naravno, taj dio im ne možete zamjeriti, mogu si misliti koliko su konzola morali baciti jer se s njma jedan od brojnih maloljetnih posjetitelja odlučio pozabaviti. Prva od konzola koja mi je zapela bila je Sega Dreamcast, koju čak i sa svojih 29 godina nisam imao prilike zaigrati, a cijeli koncept izgleda više nego zabavno. Pored nje se u podužem redu nalazio ostatak retro konzola, koje su mi više-manje bile poznate, ne iz nekog iskustva, već fotografija s neta, tako da je bilo stvarno odlično vidjeti ih u živo. Par fotki čisto da vidite kako otprilike postava izgleda:

Muzej Video Igara Berlin (35)

Ponekad se zapitate tko stoji iza tih ludo dizajniranih kontrolera, jer s nekima su stvarno pretjerali…

Za Neo Geo nisam uopće bio čuo, što je i razmuljivo jer nikada nije vidio izlazak van Japana, ali ga je svakako bilo zanimljivo vidjeti – pogotovo zbog gljive koja se za to vrijeme nije pretjerano koristila. Osobno sam htio isprobati kontroler od svake konzole koju sam u gamerskoj karijeri propustio, kao i handheldove, no zbog spomenutog stakla koje nas je djelilo to nisam mogao napraviti, tako da sam pognute glave prošao pored svakog od boxa, okinuo koju fotku, pročitao neke zanimljivosti od svake i onda cipelcugom do sljedeće prostorije.

Na tren se da pomisliti kako je cijeli muzej u ovako sterilnom okruženju, no za divno čudo me dočekao odlično uređen dio s nekoliko “kutaka” koji su odrađeni u stilu starijih soba, onako šeme 90tih, a svaku od tih soba krasi jedna do dvije konzole uz pripadajuće hitove – a ima svega, od komodorca do NES-a i PlayStationa. Kako slika govori više od tisuću riječi (makar mi urednik tvrdi drugačije i ipak želi svojih 1000 riječi :)) – u nastavku par fotki:

Muzej Video Igara Berlin (27)

Svaka od konzola je imala dva ili više kontrolera, visno o modelu, uz nekoliko igara na raspolaganju


Osim različitih konzola i računala svakojakih specifikacija, tu su i određeni rariteti – Virtuality 1000CS!

Muzej Video Igara Berlin (39)Virtual Reality, odnosno VR, je u zadnjih par godina konstanto oko nas – većina tehnoloških divova želi dio ovog kolača i plasira svoje nove solucije na tržište iz kvartalu u kvartal. No jeste li znali da je ista tehnologija dostupna još od početka devedesetih? Naravno, ima tu i starijih pokušaja, no tek u tom desetljeću su uspjeli napraviti zaista impresivne uređaje, od kojih se jedan nalazio upravo u muzeju video igara – Virtuality 1000CS. Jesam ga isprobao? Nisam. Jesu mi dali da maknem kantu za smeće u desnom kutu, kako bi fotka bolje ispala? Naravno da nisu. Cijelo oduševljenje je iz tih razloga splasnulo, no svejedno je bilo lijepo vidjeti uređaj ovakvog kalibra, koji je tada koštao basnoslovnih 75.000 američkih dolara, što bi, preračunato kroz inflaciju, bilo jednako današnjoj vrijednosti od milijun kuna. Kao što rekoh, bio je samo za gledanje, tako da ne mogu ostaviti nekakve komentare iz prve ruke, ali više o njemu možete saznati u ovom videu, kojeg svakako preporučujem ako ste fan VR-a.

Sljedeći po redu nezaboravni je Pong, kao i njegovih nekoliko varijacija, s kojima ste se, za razliku od gornje mašine, mogli zabavljati do mile volje. Osim njih, tu su još bili različiti arkadni strojevi, koji su bili najposjećeniji dio cijelog muzeja. Pac-Man, Metal Slug, Mortal Combat, Frogger, Galaga – svi su bili prisutni, a na vama je samo da se strpite kojih 15 do 20 minuta kako bi došli na red.

Muzej video igara Berlin

Početci gaminga oduvijek predstavljaju zanimljivo štivo, pogotovo za nas koji uz video igre odrasli!

Prvi posjet muzeju video igara ostavio je dovoljno dobar utisak za daljnju preporuku

Radi se o muzeju kojem se isplati vratiti, ne samo zbog količine hardvera koji nudi, već i zbog igara koje možete isprobati. Primjerice, ako do sada niste imali prilike odigrati Metal Slug, Pac Man i Pong u onakvom izdanju kakvom su ga kreatori zamislili, onda se posjet definitivno isplati, kao i sam feeling koji sve te konzole i arkadni strojevi za sobom ostavljaju. Jedinu pogrešku koju osobno mislim da sam napravio je to što sam muzej posjetio solo, vikendom i u poslijepodnevnim satima. Tako da, ako ga planirate pogledati, idite radnim danom u jutarnjim satima i povedite frenda koji je isto toliko opičen koliko i vi. Ne samo da ćete doći na red kod svih arkadnih strojeva, već ćete imati dovoljno vremena da svaku od konzola isprobate na pola sata-sat, ovisno o preferencama.

Ako imate kakvih pitanja oko muzeja ili samih konzoli koje su tamo, slobodno ih ostavite na Facebook postu, drage volje odgovorim!

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *