Ovdje je riječ o franšizi koja je poznatija vlasnicima konzola no nama PC gamerima, ali ovaj put je port puno podnošljiviji. I ovaj nastavak je ostao vjeran temeljima postavljenim pred +50 godina s prvim stripovima. U ulozi ste Josepha Turoka, nekoć pripadnika opake Wolf Pack jedinice a sada u potjeri za vođom iste. U jednoj od vaših misija kao pripadnik Vukova odlučili ste otići i napustiti čopor što vas je stavilo na loš glas te imate problema s uklapanjem u svom novom odredu svemirskih marinaca. Tim više što jedan od vaših suboraca, Slade,  prizna da je izgubio brata, također pripadnika Wolf Packa, te samim tim drži vaše dezerterstvo odlučujućim faktorom njegove smrti.

Priča o dinosaurima

Za razliku od prethodnih dijelova ovaj je put radnja u dosta dalekoj budućnosti; svemir, teraformiranje, kolonizacije itd. U ulozi ste marinaca koji su poslani na planet za vođom Vukova, Rolandom Kaneom. Igra počinje kratkim uvodom gdje se svi sprdaju s vama, vašim imenom, podrijetlom, pa čak i frizurom. Već iz samog uvoda vidljiv je jako veliki trud kod in-game među-sekvenci. Sve su producirane izuzetno kvalitetno, s odličnim akcijskim kutovima te gotovo savršenim blur efektom. Za divno čudo ovakva razina kvalitete se prožima kroz cijelu igru i smatramo to velikim plusom te smo zbunjeni zašto takav način prepričavanja već godinama developeri izbjegavaju.

No bilo kako bilo na samom početku već vidite da ovo nije vaš standardni FPS. Ovdje se netko potrudio dizajnirati različitih 20tak vojnika. Iz samog preleta njihove figure i naoružanja dobijete generalni opis karaktera svakog, no sve to brzo bude prekinuto jer vas s planete počnu gađati raketama te u oblaku dima padate na tlo. Igrom slučaja uspijete se spasiti i uz vas je baš isti Slade koji vas ne podnosi. Vaš brod je razbacan po okolnoj dolini, a prvi zadatak je doći do ostatka ekipe. Prvi kontakt s igrom počinje na samoj površini planete i kroz nekoliko minuta igre susrećete dinosaure. Znači, netko je potrošio dosta vremena da dizajnira likove ali ih pola pobije u samom startu. Oni su ludi! Garantiramo puno uzdaha, podsmjeha i generalno ‘gle-ovo-je-cool’ razmišljanje. Svakih par koraka praćeno je nekim glasovnim komentarom, u početku je samo Slade no kasnije ste upareni s drugom ekipom. Naglašavam taj dio zbog vrlo dobro odrađene glume. Dodatni plus je što nisu reciklirane fore, igra ima dosta snimljenog, štoviše DOBRO snimljenog, i odglumljenog govora koji odgovara situaciji. Inače sam sitničav oko ovakvih stvari i cijenim kada programeri pokažu da nisu lijeni držati se dosljedno zacrtanih ideja.

Alati…

Kako igra odmiče vi dobivate pristup nekim novim alatima za ubojstvo te vas tu i tamo prekine neki flashback iz prethodnog iskustva dok ste bili u Wolf Packu. Flashbackovi su rađeni u nižoj rezoluciji putem Bink Video sistema te malo odudaraju od igre ukoliko je ‘ganjate’ u višim rezolucijama, ali opet nisu loš uradak i generalno smo ostali zadovoljni prikazanim. Daljnjim napretkom nalazite druge pripadnike marinaca ali isto tako ostajete bez dobrog dijela postrojbe. Nažalost, taj dio je jako traljavo napravljen te smo skloni mišljenju da je trebalo malo više proraditi na razvijanju nekog prijateljskog osjećaja prema bratu po oružju. Oružja su uvijek bila snaga Turok serijala, tako da i ovdje imamo hrpu poznatih pucaljki. Koristiti ćemo space-age SMG-ove i sačmarice, te hi-tech plazma pljuce i, naravno – Turok nije Turok – bez luka i strijele, svojevrsnog trademarka serijala.  Neka od oružja moguće je nositi u Akimbo stilu (za vas neupućene to znači 2 oružja u rukama) u različitim kombinacijama. Uz sve to kruto olovo i eksplozive Turok ima i neke tihe metode ubijanja. Dok su luk i strijele poželjni za tiha ubojstva iz daljine, nož je potpuno drugačiji (no ne samo iz očitog razloga dometa).

Naime u određenim situacijama kroz igru ponuđeno vam je da pobijete što više neprijatelja na što tiši način. Odlučili su dodati stealth efekata s obzirom da je skoro svaki nivo prepun trave i žbunja. Ako odlučite nožem napasti protivnika i uspijete li mu se približiti bez da vas primijete, moći će te uživati u poprilično brutalnoj sceni ubijanja protivnika. Igra se prebaci u treće lice i pokazuje groteskno učinkovitu eliminaciju vašeg protivnika. Isti, dobro scenirani, pogled iz trećeg lica se zna desiti ukoliko vas živina uhvati u klinč te morate pritiskom na određene tipke obraniti se od napada. Protivnici u igri su ili neka vrsta dinosaura, od malih bezopasnih koji samo radoznalo gledaju i sikću/hihoću/reže (Compsognathus), do mrcine T-Rexa čija pojava izaziva strahopoštovanje. Uz njih tu su još protivnički vojnici koji neodoljivo podsjećaju na Hellgast vojnike. Dok s dinosima jako brzo shvaćate prednost dva oružja, vojnici će vam zadavati glavobolje. AI nije pretjerano kompliciran za savladati, ali je zato nevjerojatno precizan. S istim oružjem imate daleko manji postotak pogodaka od protivnika a nama je izgledalo kao da su njihova oružja moćnija. Ugrubo to vam izgleda ovako nekako: protivnici se spuštaju niz brdo prema vama, između vas je dolina, protivnik puca 30-40 metaka i pogađa bez problema.  Naravno da vi pokušate uzvratiti, no kako svaki pogodak košta zdravlja, zamuti ekran te pomakne nišan, garantiramo puno smrti na većim težinama.

Moj drugi omiljeni T-Rex

S grafičke strane se nalazi dobro iskušani Unreal Engine 3 koji je zacementirao svoje mjesto na tronu zadnjih godina. Napravite li engine kojeg podržavaju sve konzole i PC, prodaja će ići, igre će se portati, svi će biti zadovoljni. Možda. Problem kod portanja je što PC igrači imaju neke standarde koje ne opraštaju tako lako. I da, došlo je vrijeme kad krenemo s onim lošim stvarima. Koliko god se džungla čini primamljivom nakon nekog v
remena postane dosadna i repetitivna. Developeri su probali to nekako izmiješati uvođenjem podzemlja i nekakvih baza i zatvorenih prostora, ali dizajn nivoa je u najmanju ruku neinventivan i dosadan. Nema interakcije, nema više metoda dolaska do cilja, nema ničeg. Samo hodaj (da… nema trčanja) ravno. Koriste jedan mali trik prilikom dizajna, svaki noviji “dio” nivoa je ograđen određenim padom sa više razine. Time riješe “problem” vraćanja i lutanja po džungli. Same teksture nisu ništa posebno, usudili bi se reći čak i ispod prosječne za današnja vremena. Također su modeli dosta siromašni po broju poligona no sve to i nije toliki problem koliko je par jako nezgodnih bugova. Naime konzolaši nisu sposobni snimati bilo gdje kroz igru te igra koristi checkpoint sistem. PC igračima je ponuđen quick-save (koji ne ostavlja nikakvu poruku prilikom spremanja pozicije). Problem nastaje kad radite quick-load nakon čega igra podivlja, prestanu se izvoditi engine sekvence, triggeri ne reagiraju te dolazi do većih artifakata i razbijanja nivoa. Rješenje? Restart igre.

Turok je pun neostvarenih potencijala. Kroz igru će u nekoliko navrata pokušati napraviti odličnu i zastrašujuću atmosferu pa ju onda uprskati sa nečim preočitim i očekivanim. Priča počinje dosta jako i solidno, no kraj se totalno razvodni te zbog preokreta izgubite nekakvu, recimo, vezu s likovima unutar igre. Previše pitanja ostane neodgovoreno te samim time kvari ukupan efekt uživanja. No ipak, atmosfera je uspješno odrađena. Uživancija uz strahovite dinosaure koji posrnu u borbi, ubijanje nožem, dvostruka oružja… sve to drži vodu. Tehnički aspekt igre traži dosta dorade, neke teksture su jednostavno preloše i dosadne da bi ih gledali u 2008. AI je glup, trom i previše precizan, a dizajn nivoa je monoton. Ali uz sve to rečeno igra je neopisivo zarazna i zabavna.  Možda zato što je ipak Touchstone odgovoran za dobar dio prezentacijskog utjecaja? Ne znamo. Znamo da smo na početku očekivali jako solidan FPS no dobili smo samo dobru igru. Bugovitu i frustrirajuću na trenutke, ali svejedno vrijednu spomena, pa ako možete progledati kroz ove manje bugove možda se i vama svidi borba 1 na 1 s T-rexom, uz oštar nož, koji je vaš najbolji prijatelj.

Znate onu “tresla se brda rodio se mi¹…”. Kad je projekt počeo ipak se od njega jako puno očekivalo. Bila je to grupa ljudi zaslu¾na za Prince of Persia i Splinter Cell. Eurogamer je imao dosta ekskluzivnih materijala i intervjua s vrlo zgodnom producenticom. Ostali smo malo zatečeni, obično gaming scena i programeri ne izgledaju ovako (teta se inače zove Jade Raymond pa proguglajte malo). Pa gdje je onda oti¹lo krivo? Mo¾da je pregrubo reći da je oti¹lo u krivom smjeru, bolje bi bilo mo¾da reći da je Assassins Creed podbacio na par vitalnih točaka. Naime vjerojatno ste već pročitali recenzije negdje bespućima interneta, vidjeli ste čarobne brojke, pohvale i nagrade no nemojte se zavaravati. Ovo je mogla biti igra godine. Imala je toliko potencijala no mi se bavimo realnim činjenicama a ne potencijalnim uspjehom.

U igri ste u ulozi jednog običnog smrtnika u dalekoj budućnosti gdje tim ludih znanstvenika radi na genetskom istra¾ivanju kako bi otkrili tajne iz pro¹losti. Jedan od takvih zanimljivih tema istra¾ivanja je gen ubojice kojeg vi naslijedite. Zarobljeni u laboratoriju prisiljeni ste ispunjavati ¾elje zanosne asistentice i tipično prepotentnog doktora. No kad se podvrgnete eksperimentu igra poprima poprilično drugi feeling. Vraćeni ste daleko u pro¹lost te počnete promatrati svijet očima Altaira. Altair je član strahovito predanih ubojica, no zbog svoje bahatosti i nepromi¹ljenosti biva li¹en svog čina. Vođa ubojica zna koji potencijal Altair ima te ga natjera da ponovno osvoji povjerenje po¹tujući povelju ubojica. Svemoćni Altair se mora opet dokazati, ali ovaj puta bez svojih igrački. Naoru¾an samo no¾em kreće u pohod na svoje mete.

Sve u svemu izgleda da si je netko ipak dao malo truda oko priče. Tu i tamo vas prekinu i vrate u “sada¹njost” kako bi doznali ¹to se to događa u va¹em stvarnom ¾ivotu nakon čega vas vrate “natrag”. Jedan od problema vraćanja natrag je famozna poruka “fast forwarding memory to a more recent location”. Ideja lukavo osmi¹ljena. Na primjer, nakon ¹to ste ubili neku zahtjevnu osobu u gradu potrebno je vratiti se u sjedi¹te ubojica kako bi nastavili priču. Igra automatski ponudi da se taj dio “preskoči” te time vas rije¹i jahanja po krajoliku. U par navrata imate osjećaj kao da je to ba¹ super implementirano jer se ne morate vraćati u grad i gubiti 3-4 minute na jahanje, ali ima trenutaka kad je to potpuno nepotrebno i stvara konfuziju kod igrača.

Igra ima jo¹ aduta u rukavu a jedan od njih je definitivno gluma. Glasovi u međusekvencama i sami kadrovi su ne¹to najbolje viđeno dosad. Motion blur dodatno naglasi subjekte u razgovorima a glas i izgovor neopisivo dobro odrade tra¾enu atmosferu. Veliki plus na tom polju. S grafičke strane ovo je također biser. Engine je fenomenalan. Garantiramo otvorena usta i jezik do poda čim vidite koliku imate slobodu. Igra koristi sandbox sistem. Dakle na vama je da odaberete kuda ići, kako ići, da li pomoći sirotinji ili ne, da li da ubijete tog stra¾ara gore ili da jednostavno pratite svećenike po gradu i divite se scenariju. Ima li boljeg načina divljenja od penjanja na toranj pa zatim skokova u sijeno, trčanja po zidovima (parkour) i skakanja po gredama do balkona. Zid, krov, pod, stol… sve je moguće iskoristiti kao odraz ili doskok. Ubacite u tu kombinaciju i fenomenalne animacije (motion capture) i imate odličnu vizualnu poslasticu. No ipak kad vam to dosadi potrebno je odraditi primarne ciljeve i nastaviti s pričom. S grafičke strane usudili bi se reći da dizajnerski i tehnički ovo je jedan od najbolje napravljenih naslova dana¹njice. Sjene, kvaliteta tekstura, glatkoća izvođenja, animiranost likova, dizajn gradova, posvećenost detaljima. Stvarno ih treba pohvaliti na tom polju. Sa zvučne strane osim već spomenute glume i zvučni efekti su na nivou. Zvukovi građana, konja, okoline, sve je na nivou. Odlične glasnoće i odličnog prizvuka, naglasci odgovaraju kretnjama i mimikama te izgledu samih likova.

Gameplay se u su¹tini svodi na ¹uljanje i ubijanje meta. Tu i tamo je u dodatnim zadatcima moguće izazvati borbe sa stra¾arima. Uz malo navikavanja radit ćete vrlo efektivne ubode i obezglavljenja iz nekoliko “holivudskih” kutova. Sve ove ljepote na¾alost dolaze s cijenom a ona je u ovom slučaju dvojezgreni CPU. Mo¾da je moguće igru uredno odigrati i na single core zvijeri no autori se busaju u prsa s optimizacijom za dvojezgrene sustave. Vjerujem da ste već sada puni upitnika, za¹to sam toliko hvalospjeva napisao a samim uvodom smo već izjasnili razočaranje? Problem je ¹to sve ove ljepote vas dr¾e zadovoljenim nekoliko sati. Nakon toga počnete primjećivati jako iritantne stvari. Na primjer, ¹to ako se ba¹ ne ¾elite boriti nego popeti na krov i pobjeći? Probajte to izvesti. U loading scenama nerijetko se čuje uputa kako da se maknete iz borbe no nama to nikako nije po¹lo za rukom. Kad jednom spasite seljaka od stra¾ara divite se razgovoru koji slijedi. No kad ih spasite 30 i svaki put čujete identičan tekst u 4 različita glasa (2 od njih su čak ¾enska!!!), sumnje sve vi¹e i vi¹e rastu. Najgora stvar je ¹to nakon toga primijetite da se svi ostali zvukovi ponavljaju, pa onda primijetite iste teksture, pa onda primijetite likove po gradu u istim čoporima i putanjama…

No nije problem samo tu. Zamislite scenu gdje 3 stra¾ara patroliraju dvorcem, ubijete jednog pred nosom ovoj dvojici. Le¹ stoji, vi primijećeni; uzbuna, zvona, svi vas tra¾e… Vi samo skoknete dvaput i sakrijete se.. nakon toga se stra¾ari VRATE na svoja mjesta i prođu pored le¹a svojeg kolege bez komentara. Igra koristi tipične konzola¹ke kontrole pa se svuda spominje Button 1-2 i slično. Famozan “button” za “uklapanje” u okolinu koristite najvi¹e puta i on je opisan kao način izbjegavanja sumnjivih pogleda. Objasnite mi molim vas kako se tip s mačem na leđima uklopi uz par svećenika te ne izazove s
umnje? Jo¹ jedan od bisera su konfuzne upute. Ono ¹to glas/tekst zahtijeva i ono ¹to vi trebate napraviti su dvije strane svijeta.

Naravno da je ovo next-gen naslov za next-gen konzole i tamo sve pr¹ti od hvalospjeva, djeca uz konzolu nikad nisu vidjeli ne¹to tipa Crysis pa su sada odjednom svi narasli i busaju se u prsa sa NEXT GEN naslov u HD rezoluciji (PC to ima već godinama i prezire od takve vrste reklame). No sve te priče, svo ovo opisivanje pada u vodu pred jednim od najglupljih stvari u svijetu računalne zabave ikad. Nas sve tu zanima tko je odabrao onako neopisivo glup način izlaza iz igre. Ljudi, nije moguće opisati vam koliko je to glupo zami¹ljeno. Treba vam sigurno vi¹e od minute dok se svi meniji izredaju, dok se ugasi “put u pro¹lost” pa izađete iz aparata, pa iz igre, pa onda iz profila, pa se vratite u profil pa izađete iz igre u operativni sustav. Jednom riječju: OTKAZ! Igru je moguće zavr¹iti za dvadeset sati. Mo¾da i osjetno manje ukoliko se odva¾ite na hrabre i inovativne pothvate tipa sakupljanje zastavica, ubijanje templara i spa¹avanje siromaha. Ne bi htjeli izazvati bijes konzola¹a jer se i dotični autori zabavljaju na konzolama, ali ovo je recenzija PC naslova gdje ovakve stvari ne trpimo. Mo¾da pretjerujemo u na¹oj objektivnosti ali ocjene koje je igra dobila su u najmanju ruku smije¹ne. Ovo je ispodprosječan naslov, nadprosječno sposobnog tima, koji će jako brzo dosaditi.