Prije nego je JoWooD kupio Fishtank Interactive, vrlo često se u gamerskim medijima spominjao Arx Fatalis. Čak smo imali priliku i isprobati beta verziju dotične, no nismo o tome pisali jer je dotična bila vrlo bugovita, praktički neigriva, ali i vrlo obećavajuća. Nakon transfera pod JoWooD, Arx Fatalis kao da je zamro, odnosno tek tu i tamo bi se spomenuo napredak u razvoju. Očito je pogrešna godina kriva za takav pristup, jer da se podsjetimo, ne tako davno su se pojavila dva odlična RPG naslova Morrowind i Neverwinter Nights, što je rezultiralo mlitavom reklamnom kampanjom. Čak sam pomislio kako se recenzija neće ni pojaviti na Gameru, no kad sam već dobio igru, ajd da vidimo što nam je novoga u RPG svijetu.

Pretpostavka je da je Arx nekad bio vrlo sličan Zemlji. Ljudi su živjeli u miru s goblinima, trollovima i raznim drugim vjerskim zajednicama sve dok jednog dana Sunce nije izašlo. Nitko ne zna zbog čega i kako, no bilo je potrebno nešto pod hitno napraviti. Svi stanovnici su počeli sa izgradnjom podzemnih utočišta koja su tijekom vremena prerasla u velebna zdanja s arhitekturom kao da se nalaze na površini. No, potpunim preseljenjem u mračne dubine, počeli su se dešavati čudni događaji i pojavila su se neprijateljstva među rasama. U to se još upliće i misteriozna sekta s namjerom oživljavanja davno zaboravljenog Boga, koji je sve samo ne oličenje dobra. Klasični zaplet u kojem se naš glavni lik budi u ćeliji bez ikakvog sjećanja na prošlost.

No prije same igre, potrebno je kreirati lik koji osim vanjštine ima i četiri glavna atributa kao i četrnaest skillova o kojima ovisi kako namjeravate pristupiti igri. Osim onih koji određuju da li ćete biti uravnoteženi u magiji i bliskoj borbi, ili će jedno od to dvoje prevagnuti, određujete i vještinu šuljanja, zapažanja, znanja o predmetima i tako dalje. Kako napredujete kroz podzemni svijet Arxa i ispunjavate zadatke koje vam ostali likovi daju, napredovat ćete i dobivati dodatne bodove za raspoređivanje. Ovo nije tek puko nafilavanje magije i sposobnosti vitlanja mačem, već će se igra prilagođavati vašim sposobnostima što joj daje veliki plus pri ponovnom igranju kada jednom do njega dođe, a kada pročitate o samom načinu igranja i featuresima koji su uistinu impresivni, stvarno ne vidim razloga zbog čega ne bi Arx Fatalis odigrali kao mag, fighter, lopov, a možda i kao netko četvrti.

Ono što impresionira kod ovog naslova je konstantan pogled iz prvog lica uz prebacivanje u treće u cutscenama. Mada će se nekome takav način igranja činiti neprikladnim za role playing igru, francuski razvojni tim Arkane Studios je napravio odličan posao sa interfaceom. Kao što rekoh, betu smo imali prilike vidjeti, no u njoj je sve izgledalo užasno komplicirano i postavljalo se pitanje da li je Arx namijenjen samo hard core igračima ili širokim masama. Na svu sreću, ispalo je ovo drugo, jer uz klasični FPS WSAD način kretanja, sa nekoliko dodatnih tipki moguće je bacati magije, pokupiti predmete na koje naiđete, boriti se s protivnicima i još sto čuda. Tutorial koji bi vam to objasnio nažalost ne postoji, no ako uključite pomoć, tijekom prvih pola sata će vam način interakcije s okolinom biti objašnjen u detalje, a nije isključeno da se takva pomoć javi i kasnije kada naletite na nešto novo. Sistem borbe nema smisla objašnjavati jer se uglavnom svodi na držanje akcijske tipke i otpuštanje u pravom trenutku za što jači udarac, dok je magija nešto sasvim drugo.

Da bi uopće mogli baciti neki spell, potrebne su vam odgovarajuće rune. Sama po sebi, runa ne predstavlja apsolutno ništa, no u kombinaciji s drugima daje vrlo efektivne čarolije,
bilo da se radi o početnom zapaljenju baklji u okolnom prostoru ili o kasnijim stvaranjima čudovišta. Princip bacanja magije je izveden na vrlo maštovit način kakav je zacrtao legendarni Black&White. Kada saznate dobitnu kombinaciju za određenu magiju, pritiskom na magičnu tipku i iscrtavanjem simbola mišem po ekranu magija će se izvršiti. No takav način dovodi u pitanje efikasnost i brzinu izvođenja u borbi, jer ako pogriješite samo jedan simbol, sve pada u vodu. Lako kada ih je samo dva, no kad se spell sastoji od tri-četiri rune, treba ih u žaru borbe ispravno nacrtati. Srećom po nas, autori su i na to mislili pa je moguće arhivirati nekoliko jačih magija (zlu ne trebalo), koje koristite jednostavnim pritiskom na odgovarajući hot-key. Nikad ne znate koliko vas kreatura čeka iza sljedećeg ugla i koliko su jaki.

Arx Fatalis je preuzeo i neke elemente ostalih RPG igara koje već prilično dugo nismo vidjeli u takvom opsegu. Jedan od njih je osjećaj gladi koji će nas tjerati da u inventaru u svakom trenutku imamo dovoljno hrane, no kako je on prilično skučen, a predmeta ima mnogo, vrlo brzo ćete uvidjeti da ne možete baš sve nosati sa sobom. Jedan način je odložiti trenutno nepotrebne na određeno mjesto i vratiti se po njih kad vam zatrebaju ili kada ste dovoljno uznapredovali da ih možete koristiti, no to će zahtijevati dugotrajne prelaske istih područja do mjesta arhiviranja kojih u kasnijim fazama igre ima i previše. Drugi je način prodati ih, što nije uvijek najbolja solucija, al’ bolje i to nego da ih bacite. Drugi je kombiniranje raznih predmeta kao primjerice kolca i užeta kako da bi dobili štap za pecanje pomoću kojega možemo uhvatiti ribu, koju ako imate tavu možete ispeći i pojesti jer je vaš lik (pre)često gladan i u takvom stanju gubi na performansama . Jasno, primjera je previše da bi ih sve navodili, no ako posjedujete dovoljno skilla, možete i dobro zaraditi na biljnim pripravcima i kupiti si sve što vam srce poželi od dodatne opreme.

Kao i u svakom RPG-u, razvoj lika i mnoštvo razgovora s NPC-ima je od vitalnog značaja. Koliko god Arx bio uspješan u gotovo svim aspektima, praćenje radnje je pomalo glupo i nepotrebno otežano. Kada se dogodi nešto bitno za vaše daljnje napredovanje, trebalo bi biti zabilježeno u quest logu, no to najčešće nije slučaj ili je toliko šturo da je vrlo lako izgubiti pojam o tome što napraviti, tako da je pamćenje ili još bolje vođenje vlastitog "dnevnika" vrlo poželjno jer je događaja mnogo, a razgovora još više. Neki puta se dotični počnu odvijati dolaskom u određeno područje, a neki puta moramo baš kliknuti na određeni lik nakon što nešto napravimo da bi se cutscena odvrtila i da bi krenuli dalje. Još jedna zamjerka ide razvodnjavanju radnje nakon polovine priče, jer će nas bacati po raznim nivoima podzemlja, čas tamo, čas vamo, a kako smo dotičnima već prošli i poubijali razne kreature, obično će se to svoditi na šetnju uz tek ponekog respawnanog neprijatelja.

Neki od viđenih efekata i prizora nadmašuju čak i legendarni Morrowind, iako je dotični u cjelini superiorniji glede grafike. Arhitektura podzemnih dvoraca je prilično impresivna mada neproporcionalna kada uđete u njih. Na to se moglo obratiti malo više pažnje, no ukoliko to baš ne gledate okom recenzenta (kao ja primjerice ), nećete ni primijetiti, no sigurno ćete zapaziti da su likovi vrlo detaljni (pogotovo pauci) mada liče kao jaje jajetu. Jasno mi je za gobline i ostale kreature da ne mogu imati prerazličite face, no baš isti stas i kretnje su mogle biti malo izmijenjene, a isto vrijedi i kod ljudi. U nekim, istina vrlo rijetkim (jednom vidio i nikad više), situacijama dolazi i do kratkotrajnih preklapanja tekstura, no ništa vrijedno spomena. Posebno je dojmljiva igra sjenama koje vas sakrivaju od neželjenih pogleda, kao i kreiranje magije i efekti koji nastaju od bacanja vradžbina. Zvuk je također prilagođen radnji, a valja izdvojiti glasove likova i zvukove kretanja istih. Nevjerojatno dobro izvedeno i kada čujete prigušeno otežano disanje, lagano će vam se dići kosa na glavi.

Premda nisam osobit fan RPG-a i fantasy svijeta u koji se takav tip igara obično ukomponira, neki od naslova stvarno ispadnu odlični i Arx Fatalis definitivno spada u tu kategoriju. Lijepo dizajniran svijet, atraktivne lokacije, questovi i mnoštvo humora samo su neki od razloga zbog kojih vam od srca preporučam da igru nabavite. I ne zaboravite prije igranja skinuti patch, jer se u retail verziji potkralo mnoštvo bugova koje dotični ispravlja, a ne bi bilo zgodno da vam snimljene pozicije ne rade, zar ne? Naravno, nećemo im to uzeti za zlo, jer su zakrpe objavljene par dana nakon izlaska i Arx Fatalis će dobiti zasluženu visoku ocjenu i moju preporuku.

Digital Paintball – beta 1
Mirko, pazi boja! Hvala Slavko, spasio si mi odijelo

Volite li multiplayer igre, a dosadili su vam Quake 3, Counter-Strike i Unreal Turnament, te sada želite probati nešto novo? Onda ste na pravom mjestu, jer Digital Paintball je nova modifikacija za izvrsnu igru Half-Life koja još uvijek odoljeva svojem vremenu zbog mogućnosti dodavanja ovako originalnih modova. Po nazivu modifikacije zaključujete da se radi o paintballu u virtualnom obliku (tko to još nije čuo što je painball? Nek se vrati u rupu ), tako da nema bojazni da si polomite noge, ruke ili da izađete iz “borbe” sa modricama kao što se to može desiti u stvarnosti ako ne pazite kako se krećete, osim… ako nezgodno prilikom izmicanja ne opadnete sa stolca na kojem sjedite tijekom igranja Digital Paintballa

Ova modifikacija je multiplayer only, kao i većina današnjih igara koje izlaze na tržište, što znači da ga možete igrati solo (maheri kažu proučavati mape offline), ali to bi ujedno značilo da ste doslovce solo ako ne kreirate igru u lokalnoj mreži sa frendovima ili se odlučite na net i potražite jedan od stotinjak servera koji su pokrenuti da služe taj mod online, a na kojima će vas uvijek dočekati rulja sa uzdignutim rukama… naravski, ako uspijete koga označiti markerom, jer ovdje nema leševa na zemlji, nema prolivene krvi, nema glasne pucnjave iz oružja, nema ručnih bombi, nema podrške topništva ili avijacije, te tako nema niti bojnih pokliča suboraca, ali ima puno žute boje po zidovima i objektima što su razbacani po 18 defaultnih mapa koje dolaze u arhivi slobodnoj za download.

Objekti koji su razbacani po mapama, dobro su smješteni, te omogućavaju dobar zaklon od suparničke boje. Ti objekti su nam dobro poznate kutije i bačve iz Half-Life, te nekoliko kustomiziranih objekata, kao što su patrolna vozila policije, oklopna vozila i poneki tenk, kao na primjer na bridge mapi. Kada se spojite na jedan od servera ili napravite server, na prvi pogled početni izbornik će vam ispasti kompliciran, te će vas iznenaditi što sve trebate izabrati da bi započeli igru. Prvo trebate izabrati tim sa kojim ćete igrati, na izboru su vam dva tima; plavi ili crveni isto kao i u Team Fortress modu, nakon toga imate na raspolaganju 100 kredita sa kojima možete (morate, jer kako ćete igrati ako ih ne iskoristite ) kupiti marker, kojih ima nekoliko vrsta u obliku duže cijevi i jačim kompresorom (od sekundarnog), imate ih deset na raspolaganju za izbor, te u obliku kraće cijevi sa slabijim kompresorom u obliku pištolja, kojih imate samo dva na raspolaganju, dodatne patrone sa bojom u slučaju da potrošite kompletan spremnik sa bojom i ručne bombice koje se rasprsnu kao voda u svim smjerovima nakon što ih bacite.

Zajedno sa primarnim markerom kupite dovoljno patrona sa rezervnom bojom, a ostatak kredita potrošite na bombice, koje kupite samo ako ih mislite baciti prije nego vas markiraju, jer kada vas markiraju odlazite u spektator mod gdje do završetka kratke runde budete u spektatorima na promatranju ostatka igrača. Također od markera do markera zavisi i preciznost, kako se ponaša prilikom kretanja, jer svaka kuglica ne ide u istom smjeru koliko god vi ciljali u istu točku, pa makar stajali na jednom mjestu. Tu je još uzeta u obzir i virtualna gravitacijska sila plus sam kompresor markera, jer kuglice nemaju pravocrtnu putanju, nego parabolnu, tj nakon nekoliko metara počinju propadati.

Zvukovi u igri su dobri, većina njih je preuzeta od Half-Life, kao što su npr. zvukovi hodanja po različitim podlogama (voda, metal, asfalt, drvo, šum trave…), dok su zvukovi markera napravljeni tako da se razlikuju po glasnoći, te imaju dosta realističan zvuk odapinjanja kompresora, isto kao što zvuk ispušta zračna puška ili pištolj.

Uspoređujući ovaj mod sa Counter-Strike modom gdje su likovi glatko animirani koji god pokret da naprave, ovdje su likovi animirani previše ukočeno, ali uzimajući u obzir to da se radi tek o prvoj beti modifikacije, očekujemo da će likovi dobiti onaj stvarni štih kretanja tijekom unapređivanja verzija, kao što se desilo i u Counter-Strike. Također su dodani novi pokreti, kao što je naginjanje (lean) u lijevu ili desnu stranu, što dosta pomaže kada ste skriveni iza nekog objekta, te se ne želite izložiti mogućoj boji protivnika.

Ne vjerujem da će ikada Digital Paintball zamjeniti stvani paintball, ova modifikacija može ponuditi dovoljno realnosti da se igračima predoči kako u stvarnosti izgleda paintball teren i borba na istom, ali stvaran paintball je ipak nešto drugačije iskustvo. Download modifikacije možete obaviti sa http://www.digitalpaintball.net a veličina ZIP datoteke je 29MB, vjerujte, isplati se download, ako ne za igru preko interneta, onda za malo promjene za igu u lokalnoj mreži.

Ukupna ocijena modifikacije je 45/100, zašto? Zbog toga što se radi tek o prvoj beti, a tijekom vremena će moguće biti ispravljeni nedostatci.

3DO nastavlja punom parom cjediti jednu od najboljih, a zasigurno najbolju fantasy, TB seriju Heroes of Might and Magic uobičajenim ritmom. Novi nastavak i jedna do dvije expanzije pokazale su se kao pravi recept više puta u prošlosti. HoMM III i njegove expanzije postavile su visoke kriterije koje je teško dostići, no HoMM IV je najvaljivan kao "ultimate” HoMM nastavak koji je trebao donijeti potpunu revoluciju umjesto dotadašnje evolucije. Kao što svi znamo od Revolucije nije ostalo skoro ništa, dapače četvrti dio ostavio je iznimno mlak okus u ustima većine, a gorak okus kod nekolice fanova. Unatoč dobrim elementima i prokušanom konceptu četvorka jednostavno nije opravdala visoka očeivanja. Što ne znači da se ne radi o iznimno dobroj i kvalitetnoj igri…

Nedugo nakon izlaska HoMM IV naslova 3DO je otpustio veliku većinu zaposlenika New World Computinga, “tate i mame” HoMM serije. Izlazak najavljenog multiplayer patcha doveden je u veliko pitanje, a o expanziji se samo šuškalo i nitko se nije usuđivao glasno izgovoriti: expanzija! Unatoč svemu 3DO ne odustaje od expanzije na radost svih HoMM fanova. Hmm možda…

The Gathering Storm expanzija rađena je u priličnoj tišini i izašla je bez velike pompe, a donijela je šest novih singleplayer kampanja i multiplayer (koji je u principu trebao doći već s originalnim HoMM IV naslovom, a došao je u zasebnom patchu pred nekoliko mjeseci) komponentu. Priča Gathering Storma puno kompaktnije povezuje sve kampanje nego što je to radila priča HoMM-a IV, a prikazuje putovanje i krajnji sukob pet heroja s zlim čarobnjakom Hexisom koji ima samo jedan cilj: pokoravanje cijelog svijeta. Ni manje ni više jeste li uopće sumnjali? ,)

Obziorm da jednostavno nema dovoljno novih i zanimljivih novina koje expanzija donosi otkriti ću dijelove priče koji u krajnjem slučaju neće nimalo smanjiti (ne)zadovoljstvno igranja Gathering Storma, niti ćete zbog toga biti zakinuti za moguće obrate i iznenađenja kojima priča obiluje. Yeah right… Back to track! U svakoj kampanji vodite jednog heroja na njegovom zadatku prikupljanja legendarnih artifakata koji će pomoći u zadnjoj kampanji u kojoj treba zaustaviti Hexisa. U prvoj kampanji se upoznajemo s Agraynel the Bard koja mora prikupiti tri artifakta, a potraga će se odvijati u klasičnom HoMM stilu gradnje grada – bildanja heroja – dizanja vojske – pokoravanje cijele mape ili (uz mrvicu sreće) pronalaska predmeta prije tog roka.

S Bohb the Archmageom se upoznajemo u drugoj kampanji, a njegova potraga je za čak pet artifakata koje je prije posjedovao mračni čarobnjak Nevar. Svaki je artifakt u posjedu jednog čarobnjaka kojeg naš Bobh mora poraziti kako bi izvršio svoju misiju. Još jedan čarobnajk u kvintetu heroja odaziva se na ime Kozuss, a on je na tragu tri artifakta pomoću kojih će ovladati magijom Reda i Kaosa. Mračna svećenica Alita Eventide nadaleko je poznata zbog svoje ljepote, ali još poznatija je postala nakon nalaženja dva artifakta: Ring of Light i Cloack of Darkness pomoću kojih je pojačala svoje moći nad životom i smrću. I posljednji u nizu naših velebnih heroja je mišićavi ratnik Dogwogle koji je tratnikom postao iskopleksiran svojim imenom, a za pojačanje borbenih sposobnosti mora pronaći Armor of the Tiger. Doduše taj je artifakt rastavljen u tri dijela, a svaki posjeduje jedan od tri luda brata koja vladaju omanjim kraljevstvima.

Posljednja, šesta kampanja spaja sve heroje u borbi koja kulminira sukobom s Hexisom. Svaki od prije nađenih artifakta u kombinaciji s drugima garantira dodatne bonuse, Cloak of Darkness i Ring of Light na početku misije
garantiraju pomoć Guardian Angela, Armor of Tiger jednom sastavljen garantira (uz standardne bonuse koji jedan armor donosi) regeneraciju i veću snagu heroja. Kampanje su u cjelini nešto lakše od onih u HoMM IV no jamče dovoljnu količinu zabave za fanove žanra. Dodatak 30 novih scenarija čija veličina varira od malenih (S) do gigantskih (XL) zabavu će samo produžiti.

Nakon single player novosti red je da kažemo pokoju riječ o multiplayeru čije nepojavljivanje u prvoj verziji HoMM Iv naslova nije dočekano s dobrodošlicom. Osim toga izlazak najavljenog multiplayer patcha je kasnio par mjeseci zbog previranja u New World Computingu ali naposljetku je izašao pred nekoliko mjeseci. Pa ipak multiplayer je najavljivan kao jedna od većih novosti koje Gatheriong Storm donosi. Zašto je to tako nije mi posebno jasno, ali s multiplayer strane nema većih zamjerki. Sve radi iznimno zadovoljavajuće i najčešće se nađe protivnik za 1v1 partiju, dok je za nešto veće ipak teže naći zainteresirane. Mogućnost uključivanja CPU kontroliranih protivnika je dobro rješenje, a snimanje multiplayer partije olakšavajuća i dobrodošla opcija. Postoji tri načina multiplayer igranja: LAN, direktna veza (potrebno je znati IP drugog igrača) i internet igranje uz pomoć GameSpya. GameSpy opcija nije idealno rješenje, puno je sve jednostavnije kada postoji in-game opcija povezivanja bez korištenja vanjskog programa no HoMM nije jedina igra koja korisit GameSpy opcijju pa nećemo baš previše prigovarati. Ali limitiran broj multiplayer mapa razočarava, posebno kad se u obzir uzme prije navedena činjenica da je teško odigrati partiju s više protivnika.

Gathering Storm uz odlične singleplayer kampanje i multiplayer opciju donosi 4 nova čudovišta, 16 artifakta (iz singleplayer dijela) i nove heroje također iz singleplayer dijela. Malo, manje, premalo! Četiri nova čudovišta čak se ne mogu niti kontrolirati već su pod direktnom upravom CPU kontroliranog Hexisa. Novih gradova i čudovišta koji se očekuju u epxanziji jednostavno nema. Nije dodatno proširen ni razvoj heroja s ponekom novom klasom ili skillom… Doduše dodane su dvije nove neutralne građevine: conservatories gdje se mogu kupovati čarolije za heroje i coliseum koji omogućuje brže leveliranje heroja. Ne mjenja činjenicu da smo očekivali više od službene expanzije.

Gathering Storm jednostavno ne donosi ništa novo u HoMM IV igru. Ako ste obožavali ili barem voljeli original velika je vjerovatnost da ćete uživati u odličnim single player kampanjama, a ako ste HoMM IV nabavili samo zbog slavne i duge tradicije slobodno zaobiđite ovu expanziju i nadajte se nečem boljem u mogućoj (službene potvrde još nema) drugoj expanziji. Na kraju svega ostaje dojam da se a) ovo moglo bolje izvesti, b) da sve zajedno stane u jedan (ili više, recimo šest za svaku kampanju) patch…

Nakon toliko godina nitko je nije uspio skinuti sa vrha i slobodno se može reći da je EA potpuno zavladala tržištem sportskih igara, tu i tamo se pojavi netko drugi, nakratko zablista i evo nam opet dolazi EA. Lukavo kao i uvijek, starom provjerenom metodom, mjesec – dva prije božićnih blagdana dućanske police bivaju preplavljene EA-inim proizvodima, gejmeri polude i pokupuju sve što vrijedi. Dva mjeseca kasnije u euforičnom prazničkom raspoloženju bake i djedovi kupuju te iste igre, ali za razliku od gejmera kupuju sve redom vrijedilo to ili ne, a na kraju krajeva svaki poklon pod borom je više nego dobro došao . Shodno tome, u zadnjih mjesec dana na Gameru ste mogli čitati recenzije Madden NFL 2003, NFS: Hot Pursuit 2 i FIFA 2003, tu je sada NHL 2003, a u pripremi je Nascar Thunder 2003, etc. Istina, već je pomalo dosadno gledati jedan te isti logo na tim silnim igrama, a kad uzmemo u obzir da su u prošlosti neki od EA naslova uz neke sitne izmjene ustvari bili ušminkana kopija predhodnika, tada nam je dotični logo još omraženiji. No, imajmo na umu da je ista firma, posebice kad je riječ o grafici i igrivosti, donjela revolucionarne pomake u svijetu igara, te je upitno što bi danas igrali da nije bilo Electronic Artsa.

NHL 2003 nam dolazi u potpuno novom ruhu, odlično urađen interface sa veoma pristupačnim izbornicima preko kojih u trenu dolazimo do svih poštelavanja, te raznih informacija o ligi, bodovanju, protivnicima, etc… ukratko rečeno, nema lutanja, nema nerviranja, sve je tu kao na dlanu. Grafika u samoj igri je jako dobra, nije zadnji krik umjetnosti ali ipak puno detaljnija i preciznija od prethodnika. Animacije svih igrača su odlično napravljene, a posebno akcije vratara koji će se živ polomiti samo da ulovi puck odnosno obrani gol. Posebna pohvala ide kameri koja nudi toliki izbor kuteva gledanja da će i najveće cjepidlake pronaći jedan za sebe. Isto se odnosi i na snimke koje su napravljene realno u toj mjeri da kad ih vrtiš na TV-u, imaš dojam da gledaš pravu utakmicu. No, s obzirom da to rade samo rijetki frikovi, nećemo računati plus .

Gameplay… gameplay je ono zbog čega ova igra u nekim trenucima nadmašuje Fifu-u, led je led i tu nema diskusije, brzina napada odnosno protunapada je skoro pa ravna onoj u košarci. Dobar igrač u jako kratkom vremenu može izvršiti 2-3 dodavanja i već je pred golom, a onda mu samo ostaje da smrznuti NLO zazviždi vrataru među rogove, pa ako optimist želi branit glavom neka brani . Osim standardnih poteza tu je novi "deke" potez kojim ako ga izvodite ručno & stručno možete raditi prave majstorije. S deke-om možete staviti puck među noge, te muljati protivnika i dok on bespomoćno trčkara (kliže) oko vas vi se približavate golu. Uz pomoć klizaljki možete odbacivati puck u totalno nelogičnim smjerovima, isklizavati štapom van, te nakon što protivnik nasjedne, naglo vraćati puck nazad među noge, sve to zahvaljujući unaprijeđenoj interakciji pucka i tzv. EA Freestyle kontroli koja je već spominjana u recenziji Fife. Naravno tu su i nove strategije od kojih možete birati po jednu od 3 napadačke za svaku od 4 linije. Što se multiplayera tiče, pogotovo kad su u pitanju sportske simulacije svaka riječ je suvišna, jer utakmica protiv čovjekolikog stvorenja je posebna draž koju AI nije niti će ikada zamjeniti, pa da
ne znam kako superioran bio.

Pred sam kraj spomenimo i zvuk koji u ovom slučaju u korak prati grafiku. Struganje i rezanje leda, udaranje pucka, te njegovo odbijanje od nazovimo ograde i stativa, gol signalizacija, klupa tj. ostatak vaše ekipe, žamor navijača… apsolutno sve su odlično digitalizirani zvukovi koji uz prije spomenutu grafiku veoma vjerno dočaravaju sportski duh iz ogromnih ledenih dvorana. Po pitanju muzike neznam jel treba što reći osim "EA", pogođena kao i uvijek mjuzu predstavljaju izvođači: Jimmy Eat World (Sweetness), Queens of the Stone Age (No One Knows), Papa Roach (She Loves Me Not), Greenwheel (Strong), Gob (Sick with You), Dragpipe (Simple Minded), Default (Deny) i drugi.

Pa… zaključimo, ovogodišnji hokej nam ne donosi neke dramatične promjene, ali budimo iskreni, postoje mnoga unaprijeđenja koja ga u odnosu na prethodnika čine boljom i atraktivnijom igrom. Bez obzira na ne tako veliku popularnost hokeja u Hrvatskoj, NHL 2003 svojim jedinstvenim realizmom, dinamikom i visokim stupnjem igrivosti predstavlja virtualni sport za hirovite gejmere, te zasluženo potvrđuje rezervaciju mjesta u vašoj kolekciji igara.

Kada spomenete nogomet na kompjutoru, prva asocijacija pada na Fifu. Nije teško pogoditi zašto je tako, jednostavno nitko se ne usudi konkurirati Fifi. Posljednji alternativni nogomet kojeg se sjećam je Microsoftov «Soccer», tamo negdje iz 1996. Od tada se nogomet pojavljivao jedino u arkadnim oblicima tipa Total Soccer. Fifa nam je redovito stizala u razmacima od godinu dana, uz posebni dodatak svake druge godine kada nas (ili sebe?) EA Sports nagradi sa inačicom igre posvećenoj Svjetskom ili Europskom prvenstvu. Tako većina smatra da je upravo Fifa 1998 RTWC (za neupućene – Road To World Cup) najbolja Fifa do sada. Nisam siguran je li to zbog kvalitete igre ili zbog ugodnih sjećanja na hrvatsku broncu sa tog natjecanja.

Ružna navika EA Sportsa je što u svakom slijedećem nastavku, osim što doda neka poboljšanja izbaci dobre stvari iz prethodnika. Osobno najviše žalim za mogućnošću igranja u dvorani i treninga. Svaki slijedeći nastavak je imao sve bolju grafiku, sve savršenije pokrete igrača (uz pomoć montion-capture tehnologije i unajmljivanja pravih nogometaša), ali isto tako, iz nastavka u nastavak igrivost je sve više opadala. Ekipa je novac trošila na poznata imena poput Robbyja Williamsa, nisu se previše zamarali programiranjem.

Napokon, lani su shvatili da tako više ne ide, Ameri su prepustili posao Englezima koji znaju što je nogomet, i dobili smo umjesto arkade simulaciju. Nažalost, ta simulacija (koja se odaziva na ime Fifa 2002), unatoč svim novostima koje donosi, bila je gotovo neigriva. Po mom skromnom mišljenju, radi se o najlošijoj Fifi do sada, no izuzetno značajnoj, jer je pripremila poligon za Fifu 2003.

Raj za ljubitelje pravog nogometa

I, što nam nosi taj famozni Fifa Football 2003? Em, stvarno ne znam odakle da krenem, ima novosti kol’ko vam duša hoće. Umjetna inteligencija (ili po naški – AI) je totalno reprogramirana, što će reći da su protivnici pametniji i kvalitetniji, na terenu izgledaju kao prava momčad, a ne skupina nogometaša koja zna samo nabijati loptu pa tko je uhvati. Ima tu lijepih proigravanja, duplih paseva, driblinga, znaju igrati bunker, ali bome i napadati svim snagama kad gube.

Sjećate se one strelice kod slobodnih udaraca iz starih Fifa? E pa, sada toga više nema. Pred nama je potpuno novi sistem za izvođenje slobodnih udaraca. Prilikom izvođenja na ekranu se pojavi jedan nišan, kojim odabiremo gdje bi željeli da lopta završi (moja preporuka je da to bude protivnički gol), nakon toga odlučujemo kako će igrač opaliti po lopti (ovisno o tome lopta će dobiti felš, ići ravno, ili ćemo je potkopati), te na kraju moramo crticu koja ide gore-dole zaustaviti na zelenom polju. Ukoliko je sve izvedeno kako treba, bit ćemo nagrađeni prekrasnim «Zidaneovskim» golom, i sretno ćemo promatrati vratara kako nemoćno širi ruke. Popravljen je i udarac iz igre, sada možete promašiti gol ako ne naciljate dobro, tako da je moguće pravilno pogoditi tik uz stativu, ali uz malo nepažnje na udaru se mogu naći i korner zastavice.

Kontrola lopte u zraku je u novoj Fifi puno bolje izvedena. Nije, kao u prethodnicama, bitno prvi pritisnuti tipku za udarac glavom, nego pritisnuti u pravo vrijeme (kao što je u pravom nogometu bitno skočiti u pravi trenutak). Za razliku od Fife 2001 u kojoj je gotovo svako nabacivanje sa strane završavalo neobranjivim pogotkom škaricama, u ovoj Fifi takav pogodak predstavlja pravu malu majstoriju.

Ipak, najveća novost se odnosi na sustav upravljanja loptom, ili službeno Free Ball Control. To je jako korisna stvarč
ica koja vam omogućava da uz malo vježbe ponižavate svoje protivnike. Dakle za kvalitetan dribling nije dosta pritisnuti jednu tipku pa da igrač pređe protivnika nego vi sami kreirate driblinge. Na tipkovnici je to dosta gadno, jer trebate držati shift i strelicama driblati, ali uz odgovarajući game pad dribling show može početi.
Ono što vjerojatno nećete primijetiti na prvi pogled je fizika lopte, koja je u novom nastavku gotovo savršena. Tajna je u tome što se lopta i igrač koji je vodi tretiraju kao dva odvojena objekta. Tako će se nekom slabom igraču lopta odbijati od noge i protivnik će je lako oduzeti, dok će Ronaldu biti gotovo zalijepljena za stopalo. Lopta se puno realnije odbija, stoga je moguće da vaš udarac sa 40 metara takne obrambenog igrača, promjeni smjer i završi u golu. Realno, zar ne? Tako i treba!

I dodavanje je doživjelo promjene, sada postoji tipka za kratke pasove i tipka za duge. Ovo zbilja pomaže u kombiniranju akcija, jer možete doslovno izluditi protivnika brzim pasevima, dok se prije kod svakog dodavanja morala «puniti jačina».

Zvuk i grafika? O tome zbilja neću puno drobiti. Novi grafički engine je zbilja impresivan, u nekim trenutcima je teško raspoznati da li se radi i prijenosu utakmice ili o igri. Većinu poznatih nogometaša možete prepoznati, ne samo po izgledu, nego i po potezima koji su skinuti uz pomoć montion-capture tehnologije. Zvuk je standardno EA-ovski fenomenalan, a u to se za divno čudo uklapaju i komentatori, koji (barem za sada) nisu dosadni, štoviše djeluju puno ljudskije. Moram priznati da sam se iznenadio kada sam čuo komentatora da spominje dva Ronaldova gola u finalu World Cupa.

Igra ima 16 najpopularnijih svjetskih liga (pogodite je li HNL tu među njima), Ligu prvaka, Kup UEFA, još neke poznate svjetske klubove u Rest of World kategoriji, te reprezentacije. Hrvatskih klubova u igri nema (što i ne začuđuje, s obzirom na trenutnu kvalitetu naših predstavnika), no add-on koji dodaje našu ligu bi se trebao pojaviti na fifa.gamer.hr ovih dana. Posebna stvar je Club Championship, 16 odabranih svjetskih klubova izrađenih do najsitnijeg detalja, od stadiona (koji je vjerna kopija, a ne random) pa sve do navijača.

Multiplayer je izveden na isti način kao i u prethodnim nastavcima. Ima više načina cyberfootbala, a kod nas je najpopularniji preko IP adrese. Na ISDN 64 kbps ide sve glatko, bez problema, stoga se oni koji žele mogu okušati protiv pravih ljudi od krvi i mesa. Pretpostavljam da će se uskoro pokrenuti i neka liga, tako da ćete svoje vještine moći pokazati i dokazati pred drugima.

Greškice, što volim greškice

Grešaka u Fifi zbilja nema mnogo. Ima puno mjesta za napredak, no u roku od godine dana su napravili stvarno jako puno. Glavni nedostatak je, kao što sam već naveo nepostojanje treninga. Igra ima previše novosti koje je najlakše svladati upravo treningom. Dosta loše je izvedeno ocjenjivanje kvaliteta pojedinog igrača. Za svaku karakteristiku je maksimum 10 bodova. Ti bodovi su dosta loše podijeljeni, tako da Morientes ima više bodova od Zidanea, što je u najmanju ruku glupo. Sve ostale greške se za rubriku detalji&sitnice. Osobno me užasno iritira što kod jedanaesteraca vratar stoji metar-dva izvan gola, iako je u nogometu pravilo da mora biti na crti. Izrazio bih i kritiku što Creation centar (inače vrlo zahvalan dodatak) nije u sklopu igre nego se treba skinuti s interneta.
Kao što vidite, ozbiljnih zamjerki nema, stoga palac gore za EA Sports i Fifu 2003!

Will Wright potvrđuje kako gejmerska industrija i dalje posjeduje mogućnost kreiranja nečeg potpuno orignalnog i jedinstvenog. Uz stotinjak sličnih RTS, RP i FPS naslova Will Wright je uvijek stvarao igre koje su bile drugčije od drugih. Davne 1989. godine Maxis je izdao igru bez konkretnog završetka koja je postigla veliki uspjeh diljem svijeta – SimCity. I kao što se to dramatično kaže SimCity je započeo cjelokupnu Sim maniju koja je kao svoj krajnji produkt iznjedrila Sims franšizu.

Sims ideju simuliranja stvarnog života Wright je imao već 1997. godine no Maxis, tvrtka čiji je suosnivač i sam Wright, izradu igre nije htio i želio financirati. Kažu da se ništa ne dešava slučajno i bez razloga pa se kasniji izlazak igre pokazao kao pun pogodak. Jačina kompjutera tek je pred malo mogla prožvakati sve zamisli nastale u glavi inovativnog Willa Wrighta. Sve do preuzimanja Maxisa od strane velikog i moćnog Electronic Artsa koji, što god mislili o samoj kompaniji, uvijek zna prepoznati hit igre Sims ideja ostala je negdje u Wrightovoj ladici. Izlaskom igre 2000. godine sve do danas ne prestaje blijediti popularnost ni prodaja cjelokupne serije. Serije koja je od te 2000. godine donijela 4 expanzije i ovu, petu, Sims: Unleashed! Ali, najveću novost u Sims svijetu tek trebamo dočekati, Simsi kreću u Online pohod tijekom prosinca, a već je započeo public beta test. Najbolje prodavana serija svih vremena s više od 12 miliona prodanih primjeraka nakon pokoravanja offline svijeta kreće u žestoku konkurenciju online igara.

Svaka prethodna expanzija unijela je dovoljno novina u Sims svijet da se zadrži u vrhu ljestvica u gotovo svim zemlja gdje je igra izašla. Sims: Unleashed uz uobičajen set novina koje donosi svaka expanzija (u slučaju Simsa to se odnosi na novi namještaj, predmete i interakciju s drugim likovima) izdvaja zbog tri stvari: novog, većeg susjedstva, vrtlarstva i kućnih ljubimaca! Već na prvi se pogled čini kako ova expanzija donosi najviše novina u odnosu na sve dosadašnje, mnogi Sims igrači nabaviti će Unleashed zbog većeg susjedstva i mogućnosti da se napokon maknu od svoje kuće i kuća drugih Simsa (doduše već je Hot Date uveo nešto slično), dok će drugi biti oduševljeni uvođenjem kućnih ljubimaca koje obožavaju i imaju in «real life» ili nemaju zbog kojekavih razloga. Ako ne mogu sebi, psića (ili iguanu ako baš vole egzotiku) će nabaviti svom Simsu. No kućni ljubimac će baš kao i u stvarnom životu unijeti nove komplikacije, odgovornost, ali i zadovoljstvo u život vašeg Simsa.

Kućnog ljubmica prije svega je potrebno kupiti, a to se može naparaviti u novom dijelu Sims grada «Olde Towne» okrugu. Osim tog dijela grada i cjelokpuni grad je povećan pa je broj obitelji narasao za otprilike duplo zbog čega postoji puno više mogućnosti interakcije s drugim likovima. U Olde Towne okrugu nalaze se dućani kućnih ljubimaca, cyber caffei, parkovi i druge trgovine. Problem koji se javlja u ovom slučaju je prebrza iscrpljenost Simsa koji postane pospan baš kad se događaji «zahuktaju». Ali upoznavanje drugih likova ili igranje s ljubimcem u parku dobar su dodatak Sims seriji.

Popis kućnih ljubimaca, iako nije ništa «to wright home about», ipak je zadovoljavajuć’; Simsi mogu udomiti mačke, pse, ribe, papige, iguane… a uz njih ide i sasvim novi set predmeta za kućne ljubimce: krletke, aquariji, zdjelice za jelo, košare za spavanje i mnogi drugi dodaci. Baš kao u stvarnom životu dodatak ljubimca u nečiji život je naporno i (najčešće) iznimno ugodno isk
ustvo. Briga s kojom se brinete za svojeg Simsa (ili cijelu obitelj) morati će se jednako rasporediti između ljudi i ljubimca koji je doduše u određenoj mjeri sasvim sposoban brinuti se za samog sebe ali ne u potpunosti. Interakcijom likova i ljubimaca razvija se jedan pozitivan odnos, koji se u slučaju psa može pretvoriti u učenje trikova i kasnijeg vođenja na natjecanja. Ali često je vrijeme druženja s ljubimcem žrtvovano na uštrb karijere ili/i obiteljskih odnosa što vrlo lako (u većim obiteljima) može dovesti do neugodnih situacija. Svaki ljubimac dolazi sa svojom osobnošću i setom skillovima koji tu osobnost određuju: lijen ili razigran, agresivan ili prijateljski nastrojen, odan ili samostalan, kojom brzinom uči trikove i mnoge druge stvari zbog kojih će biti jedistven. Na izbor skillova nemoguće je utjecati, kupnjom ljubimca dobijete to što dobijete, ali svaki je ljubimac dovoljno podatan da od njega napravite ono što želite… uz mnogo uloženog truda naravno. Mačke možete naučiti da da vas rješavaju miševa i zečeva iz kuće i vrta, pse da vam donose novine, a jedna od smješnijih stvari je učenje papige da progovori (uz to ta aktivnost podiže karizmu lika). Ali na kraju priče briga oko ljubimca svodi se na brigu o njegovim potrebama jer će nesretan ljubimac biti skloniji bježanju od kuće. Igranje je pravi recept za sretnog ljubimca koji postaje privrženiji i poslušniji osobi koja se s njim najviše igra.

Vrtlarsto je treći dodatak koji čini Unleashed expanziju posebnom i to je do sad najbliža opcija kontroliranja Simsa u njegovoj karijeri. Doduše vrtlarstvo kao ostale (prave) karijere ne ostavlja mjesta za napredovanje, već je to uvijek isti posao koji iscrpljuje energiju i smanjuje comfort level likova, baš kao u stvarnosti. Uzgojeno voće i povrće može poslužiti za kuhanje ili ga se može prodati za određenu količinu uvijek dobrodošlih novčanica. Uz konstantno okopavanje, zalijavanje i trebljenje korova, vrt je potrebno zaštiti od najezde glodavaca. Na tom se primjeru dobro vidi interakciju dviju sastavnih dijelova Unleasheda, ljubimca, u ovom slučaju mačke koja je odličan lovac i čuvar vrta, i vrtlarstva. Zanimljiv dodatak koji neće baš svima najbolje «sjesti», pogotov ne onima koji se brinu za višečlanu obitelj i pokojeg ljubimca jer vrtlarstvo oduzima dosta dragocjenog vremena.

Standardni Sims bugovi i dalje su pristuni što nije nimalo čudno u ovako kompleksnoj igri u kakvu se pretvorio Sims naslov. Ogroman broj interakcija i njihov utjecaj na mnoge likove Sims grada pozivnica je za komplikacije. Ekipa Maxisa ipak je napravila dobar posao jer ne postoje veći bugovi zbog kojih bi se igra rušila ili pokazivala nestabilnosti, ali sitniji bugovi iskrsnu s vremena na vrijeme. Nemoguće je zaobići ili pregaziti ljubimca koji se pojavi na cesti, već je jedino rješenje – čekanje; pomicanje Simsa s jednog mjesto na drugo zna ispasti frustrirajuće iskustvo, a ni interakciju likova s predmetima ne zaobilaze bugovi. Osim toga vrijeme učitavanja je iznimno dugo, oni koji imaju instalirane tri, četiri ili svih pet expanzija čekati će po par minuta učitavnja i na boljim mašinama…

Grafika i zvuk nikad nisu bili glavno oružje Simsa pa ni nova expanzija po tom pitanju nije donijela ništa nova. Kvalitetna izvedba je i dalje prisutna no nakon dvije godine grafika je «little bit outdated», ali novi zvukovi se savršeno uklapaju u novi Sims poredak. Glasanje životinja pogođeno je prilično realno, a pozadinska muzika zvuči ugodno i primjereno.

Za die-hard Sims fanove ne postoji nikakava dvojba nabaviti ili ne ovu expanziju. Casual Sims igrači koji su propustili neku od prethodnih expanzija slobodno mogu nabaviti Unleashed jer donosi velik broj novosti, a velik broj onih koji i dalje ne shvaćaju zbog čega su Simsi zaba
vni i popularni Unleashed neće natjerati da promjene mišljenje. Nakon pet expanzija i prodaje koja ne posustaje definitivno je vrijeme da Maxis okrene novu stranicu s Sims Online naslovom. Da li će peta expanzija biti i posljednja u nizu čisto sumnjam, ali samo će vrijeme to pokazati…

Stealth shooteri su oduvijek predstavljali nešto mistično na PC-u. Rijetko koji bi postigao zapažen uspjeh vjerojatno zbog previše konzolaškog načina igranja. Nekome se to sviđa, nekome ne, no publika postoji. Naravno da su u velikoj manjini pred pobornicima čistokrvnih FPS-ova, a samim time i developeri se teško odlučuju za izradu takvog naslova. No Similis je hrabro odlučio zakoračiti u taj žanr, a JoWood još smjelije prigrabio prava na izdavanje i prelijepa K. Hawk se našla sama na izoliranom otoku na kojem je čeka avantura života. Uvod kreće filmićem u kojoj je Kitty Hawk pilot helikoptera u najnormalnijoj misiji iskrcavanja specijalca Jeffrey-a na otok na kojem odmetnuti General pokušava stvoriti "Super-vojnika" i njime preuzeti licencu izbora Miss Hrvatske od gosn. Šečkovića, kupiti pola dionica Plive i uglavnom pokoriti čitav Svijet. Rutinski let pretvara se u pakao nakon što protuavionski projektil pogodi letjelicu i pri padu se Jeffrey-u gubi svaki trag. Budući da je nemoguće poslati pomoć, cijela misija pada na leđa krhke K. Hawk.

Na stranu priča ispričana milijardu puta i posvetimo se samom gameplayu, koji ima svojih prednosti, ali i mana, kao što ćete vidjeti u nastavku teksta. S pogledom iz trećeg lica upravljat ćemo glavnom junakinjom kroz niz međusobno povezanih misija do krajnjeg cilja. Prilikom ispunjavanja misija kretat ćemo se uglavnom zatvorenim prostorima vojnog kompleksa, a jedini cilj je ostati neprimjećen i obaviti što se od vas traži, što i nije neki bed u početnom stadiju igre, no kasnije se stvari kompliciraju. Iz međusekvenci i prelaska u drugo područje saznat ćete što vam je slijedeće za napraviti, no neki puta će to biti jako aljkavo napravljeno tako da se vrlo lako izgubiti. Aljkavo u smislu da recimo morate otvoriti neka vrata, a prekidač za njih se nalazi "skroz na kraju hodnika južnog kraka laboratorija". Ofk0rz, imate vi radar o kojem ću nešto kasnije, no neki puta (ma što neki, gotovo uvijek) put do odredišta ne vodi pravocrtno, već krivuda, a da i ne spominjem mnoštvo prepreka koje ćete morati zaobilaziti. Zbog toga sam već u trećoj misiji naišao na probleme orijentacijskog trčanja i motao se uokolo dok sasvim slučajno nisam uletio u rupu u koju sam trebao upasti.

Dakako, glavna heroina može na putu pronaći nekoliko vrsta oružja kako bi se obranila od nasrtljivaca, no pucnjava nije glavni cilj igre iako je zbog prilično lošeg skriptiranja AI-a u nekim nivoima jednostavnije privući pažnju, čučnuti iza sanduka i čekati nadobudne stražare da provire glavu. Taj dio igre čak i nije toliko loše izveden kako bi čovjek pomislio budući da nije primaran za gameplay, jer vam "nišan" luta uokolo, a ako vas pogode skakuće, ajmo reći "realno" što bitno otežava ciljanje. U otvorene sukobe nije preporučljivo ulaziti, jer ćete vrlo brzo morati učitavati poziciju, i jedino što vam preostaje je ostati neprimjećen, bilo da se radi o protivnicima od krvi i mesa, ili o raznim tehnološkim napravama koje su postavljene na svakom koraku. I tu dolazimo do dijela igre u koji je uloženo najviše truda i znanja programera, i oko kojeg se zasniva cijela ova priča.

Šuljanje i zaobilaženje protivnika je slobodno mogu tvrditi, jedno od najbolje riješenih od bilo kojeg žanrovski sličnog naslova. Pa čak ni nedavni Hitman 2 nije u toj komponenti toliko jednostavan i pregledan kao K. Hawk. Razlog leži u radaru na kojem se točno vidi smjer gledanja i kretanja protivnika, kao i pomicanje nadzornih kamera. Za nadzorne kamere je bitno da ne prođete drito pred njima i neće vam predstavljati neku težu prepreku budući da ne morate voditi računa o načinu kretanja, dok je kod ljudi bitan i zvuk. Ukoliko trčite proizvodite najviše buke i vrlo lijepo će se na radaru ocrtavati veliki
naranđasti krug koji ako se poklopi s neprijateljskim dovodi do uzbune i svi stražari vas počinju tražiti (obično vrlo uspješno). Ako pak čučite i tako se krećete, razina buke je mnogo manja, dok vas u stanju mirovanja protivnici mogu jedino zapaziti ako gledaju u vašem smjeru, no vrlo ćete uspješno izbjegavati takve susrete budući da su područja krcata mnogim zaklonima od kamenja i stabala, pa do kutija i bačvi koje stvaraju predivne efekte kada ih pogodite .

Grafička strana igre je potpuno konzolaška. Bez nekih abnormalnih featuresa, a opet sasvim funkcionalna i u službi gameplaya. Možda je i bolje da je tako jer iako sadrži mnoštvo detalja, K. Hawk je sasvim igriv i na manje nabrijanim mrcinama. Posebne pohvale idu na račun modela likova koji su vrlo detaljni, kao i na zvučnu kulisu koja je puna života. Ne mislim pritom samo na popratnu dinamičku glazbenu podlogu, već i na zvukove koji dolaze iz okoline, kao i na glasove likova. Premda je ovo stealth naslov za koje je uobičajeno da budu tihi, ova igra vrvi okolnim zvucima i u niti jednom trenutku nećete se uloviti kako slušate "tišinu". Interface je vrlo jednostavan i vrlo se lako naviknuti na kontrole, a u njima će se najlakše snaći konzolaši.

Premda K. Hawk ima kvaliteta koji ga izdvajaju iz mora naslova kojima nas izdavači svakodnevno obasipaju, prilično jednostavna i "priprosta" grafika i u nekim situacijama stupidan AI mu podosta ruše ocjenu. Da se malo više detalja posvetilo detaljima i upoliravanju grafičkog engina, kao i produbljivanju priče koja nakon kratkog vremena postane dosadna, sigurno bi pred sobom imali jedan od hitova godine, no ovako pada u neki prosjek koji će netko igrati iz čiste dosade, ili jer je zadrti fan stealth shootera. Čisti prosjek, ništa drugo.

Bila je to jedna od prvih igara na mom 2-3 dana starom PC-u, svojim dolaskom postavila je nove standarde u izradi arkadnih utrka, osim odličnog dizajna staze su bile nevjerovatno dinamične, te je bez obzira na hrapavu pixelastu grafiku igra u cjelosti bila toliko igriva, toliko zarazna da jednostavno nije bilo ničeg što bi joj moglo parirati. Naravno, riječ je o legendi nad legendama arkadnoj utrci Need For Speed.
U ono vrijeme žareći i paleći atraktivnim bježanjem pred policijom na Point-to-Point stazama, doslovno zračeći brzinom, potvrdila je svako slovo svojeg imena, te stekla na milijune fanova diljem svijeta, a poznata rečenica kojom piloti (Top Gun) izražavaju svoje duševno stanje:"I Feel the Need… The Need for SPEED!" je nakon toliko godina opet postala fora broj 1.

Dvije godine kasnije u srpnju ´97. izlazi NFS2 koji uz sasvim logično, nove staze i vozila donosi jako lošu fiziku, a samim time neigrivost i slabu prodaju. Vidjevši da je podbacio, u prosincu iste godine Electronic Arts izdaje NFS2: Special Edition, no bez obzira na podršku za 3Dfx kartice, lijepu grafiku, te svesrdnu pomoć malog, brzog i okretnog super bolida Forda Indigo ne uspijeva dostići slavu prvog, tada još uvijek jednog i jedinog NFS-a.

Poraz za porazom, a zatim… u jesen 1998. godine izlazi Need For Speed III: Hot Pursuit koji se na sveopću radost pokazao više nego dostojnim nasljednikom prvog NFS-a. Vratio nam je policiju (Jeeeee ), ne samo da ju je vratio već učinio pametnijom i bržom. Sa policijom stigle su detaljno dizajnirane staze i široka lepeza automobila čiji su perfektno urađeni modeli onako ispolirani u svoj krasoti zrcalili nebesko plavetnilo i obližnji krajolik. Napokon, stara slava je vraćena.

Nakon slave ponovo pad, uz nešto poboljšanu grafiku, razne svjetlosne efekte, ništa manje atraktivnih staza NFS: High Stakes nije imao ono "nešto", te je prošao može se reći nezapažen. Djelomično stvar spašava nakon dvije godine izašli NFS: Porsche Unleashed kojim NFS počinje naginjati simulaciji, no unatoč pravom remek djelu od grafike i neznam ni sam koliko Porscheovih modela ne postiže uspjeh jedinice i trojke.

Ne znam koliko je to subjektivni dojam, a koliko ne, ali svih ovih godina mi se kroz glavu povlači jedno, a to su planiniski prijevoji i njima karakteristične crnogorične šume – nešto kao vožnja kroz Austriju. Čemu to? Osobno su mi to najdraže staze, a ono važnije je da su bile prisutne u jedinici i trojci, dok ih u svim drugim nije bilo – možda nešto slično. E sad, šesti nastavak ponovo sadrži dotične staze, a već u prvih 20-tak dana prodaje bilježi odlične rezultate, te se nameće pitanje je li kvaka stvarno u crnogorici . Možda i nije, ali brijem da je isti dizajner imao svoje prste prvom, trećem i šestom nastavku koji podrazumjeva se rula i to JAKO!!!

Šesti nastavak ili ti drugi po redu dostojni NFS nasljednik…

Need For Speed: Hot Pursuit 2

Pa krenimo redom… igra dolazi na jednom CD-u, instalacija prolazi bez problema, a uvodni movie je blaga žalost. Da, dobro ste pročitali, možda se neki od vas ne slažu s time, ali ljudi moji uz trenutne standarde movie bi trebao imati barem DivX kvalitetu, sve je to lijepo: brzina, dinamičnost i uzbuđenje, ali nemojte mi uvaljivati movie iste kvalitete kao prije 5 godina jer mi se lagano plače kad to vidim. No, dobro filmek ko filmek, pogledaš jednom – dvaput i bok! Menu je napravljen sasvim solidno, istina uz neke manjkavosti npr. vizuelno podašavanje HUD-a više ne postoji, sada je s
ve on – off, zatim informacije o automobilima kao što su 360° pogled u unutrašnjost i slike raznih djelova motora također više ne postoje. U svakom slučaju šteta je nanesena, većim djelom hard-core fanovima, dok za nas gejmere željne golog asfalta to i nije neki bed ).

Dakle, na raspolaganju nam je 20-tak raketa…

Aston Martin Vanquish
BMW M5
BMW Z8
Chevrolet Corvette Z06
Dodge Viper GTS
Ferrari F50
Ford Mustang Cobra
Ford TS-50
Ferrari 360 Spider
HSV Coupe GTS
Jaguar XKR
Lamborghini Diablo VT 6.0
Lamborghini Murciélago
Lotus Elise
McLaren F1 LM
Mercedes CL55
Mercedes CLK-GTR
Opel Speedster
Porsche 911 Turbo
Porsche Carrera GT
Vauxhall VX220

+

FORD Police Mustang Cobra
LAMBORGHINI Murcielago Police
FORD Crown Victoria
CHEVROLET Corvette Z06 Police
BMW M5 Police

…od kojih vam u samom startu kao i u svim do sada NFS prethodnicima neće biti dostupni svi. U svakom od njih se nalazi zgodno animirani vozač, koji za razliku od prijašnjih statičnih ili samo-ruko-pomičućih vozača, djeluje dosta živo: miče tjelo, okreće glavu, a posebno je dobro skinut trzaj ramena pri mjenjanju brzina.

PC verzija igre sadrži 12 staza od kojih se svaka može voziti reverse i mirrored što bi značilo naopačke x 2 – točnije rečeno 48 komada. Kao što sam spomenuo ranije u textu, od staza tu su moje omiljene crnogorične šume, zatim malo za promjenu planinski prijevoji i bjelogorične šume u jesen, strmoglavljujuće nizbrdice, prašnjavi makadami, najbolje do sada izvedene kratice kojih ima mali milijun, te ih možete koristiti u još toliko kombinacija, vulkani, rudnici, tuneli, mostovi, vijadukti, staro-rimske građevine, vodopadi, mediteranski pejzaži, vinogradi, pješčane plaže i jedrenjaci. Ma nema šta nema – idila, dođe ti da parkiraš bolid pa u šetnju.

Sve je to sjajno i bajno, samo to i košta. Koliko? Nemam pojma , samo znam da na P4 1.4Ghz, 256Mb, GF2 MX 200 u rezoluciji 1024×768 32bit, svi detalji na maximum igra trza. Probao sam razne kombinacije, ali igrivo postaje tek na 800×600, tako da će za ugodnu zabavu biti potrebno otprilike isto računalo sa nekom GF3 karticom.

Što se gejminga tiče, sve je tamo gdje i treba biti, uz šarolikost spomenutih staza, kroz super brze, odmjerene i pravilno nagnute zavoje s malo znanja možete raditi čuda, zaista odlično pogođeno ponašanje bolida. Svi pa čak i oni sa najslabijim držanjem u zavoju veoma uredno reagiraju – naravno da to nema veze sa stvarnošću jer ipak je ovo arkada. Prianjanje na podlogu je u odnosu na prethodnike dosta napredovalo, vozilo više ne izgleda kao putujuća daska , već svakim kotačem aktivno reagira na podlogu. Posebno bi naglasio atraktivnost prelijetanja prijevoja gdje se pri velikim brzinama u trenutku odvajanja vozila od podloge, kamera premješta u drugi kut, te nam u trajanju od par sekundi servira scenu slijetanja
koja kod agresivnijih vozača najčešće završi prevrtanjem (Bok mama!:-)). Kad smo već kod kamere, postoje 4 kuta gledanja, 3 izvana i 1 iznutra. Pogled iznutra s instrument tablom i volanom je izbačen, jasno mi je da Profići voze bez toga jer je 10 puta preglednije + puniji doživljaj brzine, ali još uvijek mi nije jasno zašto su izbacili dotični view jer je širokoj masi bio veoma omiljen. Isto tako veliki propust je napravljen u replay opciji koja je u prethodnicima bila napravljena bez greške. U bilo kojem trenutku gledanja snimke mogao se mjenjati kut kamere, a ako me sjećanje ne vara snimku smo mogli sejvati, te se kasnije pred frendovima hvaliti kako smo super odvozili neku dionicu. A sada, na raspolaganju imatesamo play, pause, forward i slow motion. Možda, kažem možda su to ostavili za nekakav add-on i slično – bumo vidli.

Na raspologanju su nam 3 moda:

Hot Pursuit – mislim da to već svi znaju, ali ponovimo. Voziš, voziš, voziš, praviš nered na cesti, cilj ti je stići prvi, a murija te lovi na sve moguće i nemoguće načine: čeka u zasjedi, stišće u sendvič, te izgurava s ceste. Sve je super dok ti ne stave čavle na cestu koje i nije toliki problem izbjeći koliko na vrijeme uočiti, pogotovo kad se kao manijak po najvećoj nizbrdici zaletiš sa 200+ km/h i onda naravno pufff – ode guma.

Championship – ime govori sve, turniri tipa BMW Alpine Challange Tournament, Australia Challange, Time Trial, Knockout, etc.

Single Challange – e tu možeš raditi što hoćeš. Naravno ukoliko imaš love, u protivnom pomalo stazu po stazu, auto po auto, sa ili bez prometa, sa ili bez policije, biti policija, knockout, free run, etc.

U svim modovima zarađuješ novac s kojim kupuješ brže automobile i otključavaš predstojeće staze.

Multiplayer kao multiplayer, podrška za net i lan, oš bježat, oš lovit sve je tu, btw isprobano na lanu do 5 igrača – Zakon!

Izrecitirali smo sve, počev od povijesti kroz grafiku i gejming, pa pre kraj recimo nešto i o zvuku u igri. Motor, kočnice, škripa guma i ostale sitnice su zadovoljavajuće, zvuk vožnje po makadamu, lišćem prekrivenim šumskim stazama, raznim mostovima i tunelima je na zavidnom nivou. Sve bi to zaukružili u jednu harmoničnu cjelinu da nije udarca u druge aute čiji je zvuk apsolutno nikakav, nekako previše rezak, a igri ovog kalibra dolikuje imati realan zvuk gužvanja lima pa makar ga digitalno nasnimavali (IMHO).

Sve igre ovoga tipa su obogaćene nekom vrstom dinamično – agresivne mjuze, no dečki iz Electronic Artsa su po tom pitanju nenadmašivi, neznam koliko para troše za sve te silne licence krenuvši od FIFA-e pa sve do NFS serijala, ali znam da su ovoga puta potrefili da bolje nisu mogli. Mislim, nisam ja neki meštar od muzike, ja to po uhu – onako zdravo seljački, no evo popis pa prosudite sami.

Bush – The People That We Love (regular and instrumental)
Course of Nature – Wall of Shame (regular and instrumental
Hot Action Cop – Fever for the Flava (regular and remix)
Hot Action Cop – Going Down On It (regular and remix)
Matt Ragan – Bundle of Clang
Matt Ragan – Cone of Silence
Matt Ragan – Flam Dance
Pulse Ultra – Build Your Cages(regular and instrumental)
Rush – One Little Victory (regular & instrumental)
The Buzzhorn – Ordinary (regular & instrumental)
Uncle Kracker – Keep it Coming (regular & instrumental)

U konačnici, ignorirajući manje propuste koji će vjerujem vrlo skoro biti ispravljeni, Need For Speed: Hot Pursuit 2 je trenutno broj 1 u svijetu arkadnih utrka, te predstavlja jedan zaista kvalitetan proizvod vrijedan vaše pažnje i novaca.

…e da, ostalo mi viška screenshota, pa evo sve zajedno – klik

Izdavanje multiplayer orijentiranog FPS usporedo s dugonajavljivanim i očekivanim Battlefield 1942 i Unreal Tournament 2003 naslovima nikako ne može biti dobro tempiranje. Prvi Rageov ulazak u FPS arenu koliko god bio ambiciozan i zanimljiv jednostavno je poklopljen hypeom koji se dignuo oko dva prije navedena naslova. Ipak Mobile Forces je izašao, Rage je svoj prvi korak napravio, a ostavio je gejmerima i recenzentima da procjene koliko dobro…

Mobile Forces je prvenstveno multiplayer orijentiran FPS koji u cjelokupnu jednadžbu uvodi nove nepoznanice (koje je doduše uveo i popularni BF 1942) – vozila! Za razliku od BF 1942 naslova u kojem možete voziti gotvo sve od tenkića i ostalih borbenih vozila, aviona pa do podmornica u Mobile Forcesu voziti ćete baggye, jeepove, oklopnjake i kamione. Fizika vozila odrađena je vrlo kvalitetno, različitost ne staje samo na izgledu već je i fizika kretanja potpuno drugačija. Osjećaj voženje okretnog jeepa ili sporog kamiona kompletno je suprotan, ubrzanja s jeepom puno su brža, okretniji je i l”lakši” ta upravljanje dok je kamion teška mrcina od par tona s koja se okreće i ubrzava vrlo sporo. Ovjes vozila je napravljen vrlo realno, a kad tome pridodamo mogućnost uništavanja jedne od guma te sukladno tome i potpuno drugačije kretanje vozila dobivamo odlično napravljen posao Rageovih programera. Za zabavni dio pobrinut će se suvozoč koji dok vi upravljate vozilom viri iz vozila i čisti put ili obrnuto. Ako već ne uspijete zgaziti protivnike… ,)

Tu razlike između ova dva naslova ne prestaju. Dok je BF 1942 naslov sastavljen od ogromnih mapa projektiranih za i 20+ broj igrača, mape Mobile Forcesa su donekle zatvorenijeg (ipak treba biti dovoljno prostora za natjeravanje s vozilima) tipa projektirane za manji broj igrača (8-16). Idejno i grafički Rage je napravio dobar posao. Uvođenjem vozila u klasični FPS naslov potez je kojem možemo jedino zapljeskati, a korištenje Unreal Tournament enginea jamči provjerenu kvalitetnu grafiku. Ali osim početnog zanosa koji se osjeti igranjem Mobile Forcesa ubrzo se uvide mnogobrojni nedostaci i neispoliranost Rageovog FPS prvijenca.

Sagledavanje loših osobina igre započeti ćemo od samog početka – biranja lika. Svi zanimljivi likovi koje su donijeli Q3A i UT naslovi, a koji su u neku ruku prikazivali osobnost samog igrača, u Mobile Forcesu “padaju u vodu”. Izbor je sveden na samo dva lika: kvazi-terorist i kvazi-komando look. Bezidejno i neugledno! No sve to će nadoknaditi ogroman broj mapa, zanimljivih modova i oružja… ili neće?

Broj mapa je poprilično mršav, izbor je sveden na jedanaest dizajnerski vrlo ovozemaljskih mapa. U odnosu na Q3A i UT space-mape, Mobile Forces smješta igrače na područje geta, luka, aerodroma, western lokacija… Koncepija mapa je regularno FPS-ovska, kuća tu, skladište tamo, dodatak stepeništa, zidova i otvorenih područja koja sve povezuju i voila mapa jedna, druga su tu. Rage je malen broj mapa nadoknafio na sljedeći način, velik broj modova koja igra pruža mogu se igrati na svim mapama. Time je omanji broj mapa ipak doveden u neku ravnotežu. Modovi Mobile Forcesa objedinjuju već standardne deathmatch, capture the flag, team deathmatch, holdout (vrlo slično UT-ovom domination modu), te potpuno nove capitan u kojem je potrebno ubiti neprijateljske vođe, trailer u kojem je potrebno prikačiti nuke-bomb za auto i odvesti se u središte neprijateljske baze, safecracker i detonation. Novi modovi unose dodatnu draž u multiplayer igranje no ne donose ništa revolucionarno. Uz to umjesto da pokupi dobre stvari iz prethodnika žanra, Mobile Forces omogućuje borbu jedino dva tima; crvenog i plavog. Iako to nije najveći problem igre ipak je zamjerka ako jedan UT u svom Domination modu omogućje igranje više timova, a igra novijeg datuma
to isto nema….

Nakon velikog biranja likova (sarkazam on), mape (on) i moda (off) dolazimo do još jednog minusa – oružja! Iako se izbor sastoji od desetak različitih predmeta (pištolj, rocket luncher, sniper rifle, granate…) moguće je nositi ograničen broj koje je potrebno izabrati prije samog. A ograničenje je veliko, uz nož, moguće je ponijeti još dvije-tri ili eventualno četiri stvari. Da stvar bude apsurdnija kao korisna su se pokazala samo dva (u nekim slučajevima tri) oružja: assault rifle i rocket luncher, te tu i tamo sniper rifle. Ostatak arsenala slobodno se može prekrižiti jer su korisni samo u određenim suludim situacijama. Kombinirano rocket i assault čine čuda! Assault kosi neprijatelje i gume vozila bez većih problema, a rocket luncher od vozila čini najobičnije konzerve. Otvorene…

Nevjerovatno loš AI zaokružuje negativan dojam singleplayer dijela. Dok ne uđete u vozilo stvari funkcioniraju koliko toliko očekivano. Iako puno ne dodgaju silicijski protivnici pogađaju brzo i precizno, ali nakon ulaska u vozilo ukoče se k’o jelen ispred farova. Jedino rješenje za njihove probleme je stisak na papučicu gasa i zalet. Na njih naravno. Ako se svemu pridoda nevjerovatna, a opet tako česta pojava da AI često digne u zrak vlastita vozila i suborce onda je jasno da singleplayer dio ne nudi gotovo nikakav izazov.

I onda dolazimo do onog dijela igre za koji je Mobile Forces i napravljen – multiplayer. Dolazimo i odlazimo… Zainteresiranost igrača je jednaka nuli. Na nekoliko servera koji postoje u prosjeka ima 0,3 igrača. Za igru koja je orijentirana na barem 4, 8 ili 16 igrača prethodna rečenica zvuči i je porazna.

Nakon svih minusa i tek pokojeg plusa vrlo jednostavno je napisati zaključak. Rage definitvno ima “ono nešto” na čemu može graditi no u sadašnjem stanju i uz trenutnu zainteresiranost igrača Mobile Forces jednostavno nema dovoljno snage za natjecanje s trenutnim velikanima: Battlefield 1942 i UT 2003 naslovima.

Nakon brojnih FPS-ova, simulacija i strategija, bilo je krajnje vrijeme da se malo opustim uz nešto ležernije. Dosta mi je više jurcanja po hodnicima, rokanja svega što se miče, lurkanja brodovlja u oceanskim dubinama, eskiviranja da bi se našao protivniku iza leđa, štancanja jedinica i razmišljanja o slijedećem potezu neprijatelja. Hmmm, ma vraga je dosta, jab vrlo rado još, al’ eto, na red je došla i jedna managerska igra. Premda neki zaziru od tog žanra, iz njega su se izrodile neke od najprodavanijih igara i upravo nam on daje onaj filing zaboravljanja mizernih plaća i (ne)uspješnosti hrvatskog gospodarstva, jer u virtualnom svijetu u koji nas smješta, imamo priliku sve napraviti po svome, a ako zabrljamo, lako je učitati ranije spremljenu poziciju ili ispucati par spremnika u mrske osvajače u nekoj drugoj igri .

The Guild nas smješta u Europu 15. stoljeća u kojoj ćemo se morati izboriti za svoje bogatstvo i ugled u društvu. Za početak je jako preporučljivo odigrati tutorial koji u nekoliko lekcija vrlo svrhovito objašnjava što vam je činiti. Već će vam taj dio igre dati djelomičan uvid u ono što vas očekuje, no to je tek mali dio cijele priče. Prava igra počinje odabirom jednog od pet početnih gradova i povijesnih elemenata. Ako povijest uključite u igru, započinjanjem novog poteza/ godine na ekranu će vam se pojaviti istinski događaji iz nje. Neki od njih će imati malo utjecaja na radnju, no neki su tu čisto da vam osvježe znanje povijesti. Tek nakon toga idemo u odabiranje svoga lika, upisivanje imena i prezimena, obiteljskog stabla i naravno, raspoređivanje bodova na 5 atributa koji će se vremenom povećavati. Možete vi to prepustiti i kompjutoru, no najvjerojatnije nećete u potpunosti biti zadovoljni rezultatom, pa su ručne postavke logičan izbor. Kada sve to obavite, odaberite jednu od osam ponuđenih profesija i igra može započeti.

Igra je podijeljena na godišnja doba koja traju 24 sata unutar kojih možete vršiti razne radnje i na kraju vidjeti izvješće za protekli kvartal. Prije svakog "kruga" nagrađeni ste sa 4 akcijska boda koja trošite za razne stvari, no najvažnije je da njima nadograđujete vaše umijeće izrade nekih predmeta, đeparenja, pregovaranja, pisanja žalbi ili izmjena zakona već prema tome koje ste zanimanje odabrali (jep, ima i lopovsko, pa čak i svećeničko ). Neki puta ćete biti nagrađeni i kojim bodom sa strane, a što ih više trošite na razvoj svog umijeća, to ćete više napredovati. Kada dostignete viši nivo u svom poslu, "radnju" kao i kuću u kojoj živite možete nadograditi. Radnju nadograđujete raznim alatima za bržu i jeftiniju proizvodnju, dok stambenu kuću proširujete s više soba, knjižnicom koja će vam pomoći u učenju i raznim drugim elementima, a moguće je i preseliti u neku veću nastambu kada sakupite dovoljno novaca.

Posao je prilično jednostavno voditi. Konkretno sam odabrao drvodjeljsko zanimanje pa ću ga i opisati, a i sa drugima je uglavnom slična procedura. Na tržnici kupujete sirovine koje kolima odvozite do radnje gdje se obrađuju, te finalne proizvode vraćate ponovo na tržnicu da bi ih prodali. Sirovine je jeftinije nabavljati direktno iz pilane, no nema ih svaki puta, a kako je u ovoj igri vrijeme novac u doslovnom smislu, proizvodnja ne smije zastati. U radnji zapošljavate ljude koji također napreduju tijekom vremena čime se proizvodnja ubrzava, a možete zaposliti i poslovođu koji će cijeli posao voditi umjesto vas. Iako vam zvuči prilično kewl, poslovođa je u totalnoj banani i ono što sam mukotrpno stvarao nekoliko godina uspio je uništiti u dvostruko kraćem vremenu, pa vam je moj savjet da osobno upravljate cijelom stvari. Kada postanete nešto bogatiji, češće će vas napadati razbojnici, no uvijek možete platiti stražarima da prate vaša kola kako do toga ne bi došlo. Istina da je u početku osiguranje prijevoza skuplj
e, no isplatit će se već pri prvom pokušaju krađe. Radnici se uglavnom ne bune pretjerano ako s njima normalno postupate, no isplatite im neki puta dodatnu lovu kako ne bi nestali preko noći s nekim predmetom.

Kada se uhodate u posao, dobit ćete ponudu da dobijete građanska prava čime vaša politička karijera može započeti. Razni predmeti koje kupite pomoći će vam u podizanju ugleda među građanima, davat će ekstra akcijske bodove, pridonositi uspješnijem zavođenje, itd, a kako ih kod sebe odjednom možete imati samo šest i rok trajanja im je vrlo kratak, jasno vam je da će tržnica biti meta vaših čestih posjeta. Čim se otvori neko slobodno mjesto u gradskoj upravi, kandidirajte se za njega i ako imate dovoljnu reputaciju biti ćete izabrani. Dakako, to će u početku biti neke marginalne službe poput noćnih čuvara no kad uletite u posao, marljivim radom je vrlo lako napredovati. Svaka služba ima nekoliko članova, a vi da bi se probili na ljestvici imate slobodne ruke špijunirati ih, podmićivati, ucjenjivati, pa čak se i oženiti iz koristi. Iz braka nastaju djeca, i ako vam se nešto dogodi nakon njihove dvanaeste godine, oni će nastaviti gdje ste vi stali u poslu, a za politiku ima vremena. Takvih nepredviđenih događaja ima mnogo počevši od najobičnijih bolesti, pa sve do kuge koja se pojavi svako malo i razbojnika koji bi vas mogli ubiti. Sve u svemu, kompletna simulacija života sa svim predvidljivim i nenadanim događanjima.

Takav tip igre obično je ukrašen poluružnom grafikom, no The Guild je i na tom polju zablistao. Vanjski teren je u potpunosti 3D što povlači rotiranje i zumiranje do mile volje, vremenske efekte, izmjenu godišnjih doba, i što je najvažnije, oku ugodno igranje. Unutrašnjost zgrada izgleda prilično dobro, mada ne i savršeno, no naučiti ćete se u njima snalaziti unatoč pomalo zbrčaknom kretanju. Glazbena podloga je nezamjetna, no ako bolje poslušate iznenadit ćete se koliko je kvalitetna, a sve teme su u mp3 formatu, pa ako vam se koja posebno svidi lako ćete je naći u određenom folderu. Posebne pohvale idu na račun naratora koji je profesionalno i rijetko dobro/uvjerljivo obavio svoj posao, a zamjerke bi išle na sporost radnje i nelogičan interface kojeg je teško prihvatiti, ali nakon par virtualnih godina ni to vam neće smetati .

Prema ovome što sam ja napisao, netko bi mogao pomisliti kako je igra prilično monotona nakon nekog vremena. Pa možda će vam postati monotono uvijek određivati poslovne stvari, no što se tiče same igre, čisto sumnjam. Toliko je detalja i sitnica u nju ugrađeno da ćete svakim danom/periodom uviđati nove stvari, a ozbiljnija politička karijera navest će vas da više vremena provodite u slušanju tračeva koje možete obilato iskoristiti. Zaključak: Vrlo dobar naslov koji će svi manageri u slobodno vrijeme znati cijeniti i uz njega potrošiti mnogo sati.