Znate kako se tu i tamo nađe igra koja postane svojevrstan benchmark za sve druge koje dolaze nakon nje i pokušavaju slijediti taj inovativni koncept? Kao što je recimo Theif uveo jednu sasvim novu dimenziju sneakanja, tj. skrivanja u sjenama, koja je sada potpuno standardan element u većini igara koje su se do tada oslanjale gotovo u cjelosti na staromodno raspucavanje nakupina piksela? Tako je i Relic 1998. izbacio jednu odlično primljenu igru, sada već legendarni 3D RTS Homeworld koji je sve uhvatio na prepad. Po screenshotovima objavljenim prije izlaska izgledao je sjajno, no ono najvažnije, samo sučelje je bilo dobro izvedeno te su mnogi od vas ostali zaljepljeni za monitor klikajući po svemiru ispunjenome poligonima. Godine prolaze, ali 3D RTS-ova nema baš puno (onih u svemiru gdje se možete kretati u tri dimenzije, fkors), a svaki koji izađe se po hitnom postupku uspoređuje s Homeworldom. I tako sve do nedavno, kada se pojavljuje par igara koje su se, doduše sramežljivo, pokušale suprotstaviti Homeworldu. Jedna od njih je i O.R.B. Pa da ne tupimo dalje po povijesti, idemo kliknuti na ikonu i vidjeti što nas to čeka iza ovog čudnog imena (O.R.B je inače skraćenica od Off-World Resource Base)…

Igra se otvara animacijom zavidne kvalitete. Nije Blizzard, ali je svejedno jako dobro. Inače imam običaj preskočiti uvodnu animaciju i odmah skočiti na igru, ali ovdje sam već nakon par scena maknuo prst s tipke Esc i pogledao do kraja. Priča sama po sebi nije naročito inovativna i obiluje klišejima, tako da će te svako malo imati onaj "zar nije tako slično već bilo u…" feeling. U početku nas upoznaju s moćnom civilizacijom Aldar, koja je postojala preko dvadeset tisuća godina sve dok ih nije stigao armagedon u obliku sile koja je ostala upamćena samo po nazivu "The Great Betrayerer". No, time život u sustavu Aldus nije prestao nego su se pojavile dvije nove rase, Malus i Alyssiani, ali kod svake od njih još živi sjećanje na Aldare. Godine prolaze, oni se razvijaju u istom sustavu ali nitko od njih nije svjestan postojanja one druge rase (da, znam da to nema smisla)… sve dok se na Malus ne sruši Alyssianski izvidnički brod. Malus na njima prepoznaju znak Great Betrayerera, i gonjeni željom za osvetom počinje kampanja.

Grafika je na zavidnoj razini; sami brodovi zbog nedostatka detalja i ne baš sjajnih tekstura nisu nešto što će vam se trajno urezati u pamćenje, ali je sve ostalo odlično. Od samog svemira koji daje prekrasne pozadinske boje kao podlogu ovome strateškom krkljancu, do eksplozija koje će upotpuniti vaš trijumf nad mrskim protivnikom. Ali moram priznati, sama grafika je u Hegemoniji ipak bolja, ali tamo je jednostavno fantastična pa je O.R.B već u startu u prilično teškom položaju kad se tako ide uspoređivati. Zvuk je ono gdje igra posve podbacuje. Pozadinska glazba je potpuno neupadljiva tako da će te teško zastati na trenutak da poslušate što to svira, a zvučni efekti se jednostavno utope u sivilu prosjeka. Glasovi koji vas upućuju u misije su gotovo tragikomični, autori su pokušali napraviti nekakve sintetske robotske glasove koji bi u savršenom svijetu još zvučali i pomalo opako, promuklo. Budući da ovo nije savršeni svijet i da svako malo nešto pođe kvragu, tako kad ovdje prvi put čujete glasove ne možete a da se ne zapitate što im je to trebalo.

Sama igra nije odveć komplicirana. Na samom početku će vam toplo preporučiti da prođete kroz tutorial koji će vas upoznati
s osnovama kontroliranja resursa i jedinica (BTW super izgleda stvaranje svemira kao u simulatoru kad prolazite tutorial – prvo imate samo mrežu na koju se onda pred vama lijepe teksture, stvaraju asteroidi itd.). Ako ste igrali Homeworld (ajmo ruke u zrak… nije loše ), ovo vam ne bi trebao biti problem. Sučelje je dovoljno pregledno i lijepo obojano blijedoplavo, te se ovako poluprozirno odlično uklapa u crninu svemira. Sam 3D pogled na igru je ipak donekle nepregledan i ako želite postići nekakve bolje rezultate više će te vremena provesti na ružnoj 2D karti pikajući mišem po obojenim točkicama. Vječita dilema; izgled ili funkcionalnost . Resursi u igri su vam limitirani na dva načina; prvi je standardna ruda (ore) koja se nalazi na asteroidima u vrlo ograničenim količinama te će se zbog toga dio igre pretvoriti u utrku do resursa. To je ujedno i jedna od većih zamjerki O.R.B-u, jer raspoloživa količina rude ponekad jednostavno nije dovoljna te će vas tu i tamo dovesti do toga da će te zbog lošeg managementa resursima morati ponoviti misiju.

Drugi limit je raspoloživa radna snaga (manpower) koju možete rasporediti na istraživanje, izgradnju i špijunažu. Vjerojatno vam ne treba objašanjavati princip na kojemu to radi; ako imate više istraživaća brže će te doći do rezultata i analogno za ostale kategorije. Singleplay vas vodi kroz kampanje dviju zaračenih koje se nastavljaju jedna na drugu (što prilično dobro funkcionira) i nije baš jednostavan. Štoviše, pojedine misije se znaju pretvoriti u pravu gnjavažu, što zbog nedostatka resursa, što zbog povremeno besmislenog naganjanja nekoliko jedinica kroz mrvicu prevelike karte (srećom, prisutna je opcija za ubrzavanje vremena). Osim igranja kampanje, možete se okušati u skirmish obračunu protiv vašeg računala na 22 karte i pokazati da mu svi ti gigaherci neće pomoći protiv vas, pravog stratega™. Multiplayer je također standardno prisutan, ali protiv aktualnih naslova poput WarCrafta 3, Age of Mythologya i prilično svježeg Impossible Creaturesa jednostavno nema šanse.

I gdje smo sada? Nasukani u svemiru? Ne, baš suprotno; ova igra vam može ponuditi sate i sate solidne zabave, ali pod uvjetom da ste bar malo zagrizli na Homeworld style strategije. Jedna od najvećih zamjerki na račun O.R.B-a ide baš zbog te prevelike sličnosti s Homeworldom (ajme, koliko sam puta tu riječ spomenuo da sada ); nažalost napredak koji bi se očekivao u ovih par godina jednostavno nije prisutan. Ova igra sama za sebe funkcionira sasvim solidno, ali kad je stavite rame uz rame s Homeworldom, ili nedaj bože, nedavno izašlom naslovu iste tematike, Hegemoniom, ona ostaje jedno 15 cm niža. Ali budući da su spomenuta dva naslova dvometraši, ovo nije ni tako loše. Hardverski zahtjevi su me ugodno iznenadili, kao minimum se navodi Pentium trojka na 600 MHz, dok se za ugodno igranje preporuča 1 GHz. Možda vam ovo ne zvuči tako jako pristupačno, ali meni je na P4 1.4 GHz s GF2 i 256 mega radila savršeno, bez ikakvog trzanja u 1024*768 rezoluciji. Za vas koji još niste sigurni da li igrati ili ne idemo ukratko: ako vam se Homeworld jako svidio, Hegemoniu ste odigrali i želite još – samo naprijed. Ali ako niste baš takava fan žanra, radije isprobajte Impossible Creaturese ili nešto ležerniji SimCity 4. Bolje će te se zabaviti.

Avanture… kao što je kolega Gand rekao u najavi Post Mortema, prava su rijetkost, a od tih rjetkih koje se pojave još rijeđe su one koje nešto i vrijede. Vjerujem da će se svaki malo bolji poznavaoc ovog žanra složiti da od izlaska Myst 3: Exile nije bilo kvalitetne avanture, naravno sve dok nije izašla Syberia. Microids nas je ugodno iznenadio odličnom pričom i grafikom kvalitete koja se rijetko viđa (isto kao i avanture ), ali isto tako i ostalim djelovima koji su Syberii donjeli veoma visoke ocjene, a njenim tvorcima motivaciju i vjeru u nove uspjehe. Da li je to urodilo plodom čitajte u nastavku…

Post Mortem nas smješta u 20-te godine sada već prošlog stoljeća u glavni grad Francuske Paris, u ulogu privatnog detektiva i neproslavljenog umjetnika Gusa MacPhersona. Nakon uvodne animacije koja nam već u startu otkriva neke djelove zamršenog slučaja te čak pokazuje ubojicu, igra kreće mirnim tonom. Netko kuca na vrata, otvarate ih i imate što vidjeti, djelomično namrštena, ali zato vrlo lijepa i elegentna crnka s usnama boje trule višnje ulazi u vaš skromni, može se reći umjetnički neuredan i pomalo oronuli sobičak. Nakon kraćeg upoznavanja, Sophia Blake vas moli da se pozabavite slučajem ubojstva njene sestre Ruby i njezina supruga koje se dogodilo tjedan dana ranije u hotelu Orphee, jer kako kaže policiji ne vjeruje, a vas su joj preporučili ljudi od povjerenja. Nakon što vam ispriča sve pojedinosti, bez puno okolišanja ponudi i privlačnu novčanu svotu koju vi naravno prihvaćate, točite si čašu Cole or samtin’ (ne Gus, već vi) i krećete u razgibavanje svekolikog mnoštva sivih vam stanica. U drugoj varijanti možete odbiti ponudu, ali tu igra prestaje, pa ukoliko se želite igrati, morate dogovoriti novi susret koji će biti zakazan u Chez Alexandre restoranu gdje saznajete isto što i u prvoj varijanti. Kroz igru ćete nailaziti na sve i svakoga pa valja spomenuti vašu simpatičnu prijateljicu Berenice (i više od toga), umišljenog recepcionera Petita (nije Beurre:)), susretljivu vidovnjakinju, podmitljivog pandura rumenih obraza, bezobrazno hladnokrvnog psihijatra, zatucanog sve po PS-u policijskog inspektora Lebruna, lokalnog detektiva J. Hellouina koji nije baš omiljen kod spomenutog inspektora, te mali milijun drugih ugodnih i manje ugodnih osoba.

Lokacije su od krajnje siromašnih četvrti pa sve do luksuznih restorana, no prolazit ćete i kroz ludnice, privatne kuće, odaje tajnog Bratstva, etc. Igranje se kao u većini ovakvih igara svodi na click & point tako da je opis kretanja više nego suvišan, tu je i horizontalni user-friendly interface koji ima podršku za scroll miševe što odabir predmeta iz inventorya ili neku drugu radnju čini krajnje jednostavnom i brzom čak i za najveće početnike. Što se tiče dijaloga tu ne trebate previše razmišljati, podrazumjeva se da nećete letat k’o muha bez glave, te da su upotreba pameti i lukavo odabrana pitanja više nego poželjni, ali čak i ako postavite kriva pitanja pa dotična osoba više ne želi pričati s vama, vjerujte mi niste pogriješili. U početku izgleda glupo, naivno i prelagano, sve se svodi na razgovor u kojem koliko god glupi bili uvijek otvarate neka nova pitanja tj. puteve ka novim osobama i lokacijama, a samim time riješavate tekuću zagonetku. Igra je tako riješena da uvijek postoji barem još jedan način da dođete do traženih informacija. S vremenom nonšalantna šetnja po lokacijama postane dosadna, ali isto tako s vremenom uđete dublje u igru, pa prije ili kasnije ipak morate upotrijebiti mozak.

Tako npr. kad vam J. Hellouin iznosi svoju priču, sve doživljavate direktno, igrajući njegovim likom riješavate zagonetke koje su u stvarnom vremenu sada već prošli događaji. Nakon svega puno bogatiji informacijama ponovo se vraćate u ulogu Gusa MacPhersona, a tu naravno dolazimo do malo prije spomenute upotrebe mozga jer s obzirom da ste iste lokacije i pripadajuće osobe doživljavali kroz dva različita lica proći će dosta vremena dok pospajate sve konce. Ukoliko zapnete sa sjećanjem, ne brinite se jer uvijek vam je na dohvat ruke vaš škrabopis koji se svakom novom informacijom / dijalogom automatski apdejta pa ćete u njemu naći sve najvažnije bilješke iz svih dijaloga, popis sumnjivaca i njihove podatke, kontakte drugih osoba i razne natuknice koje će vam u napadaju senilnosti uvelike olakšati život.

Inače, puno veći problemi od zagonetka su razni "poslovi" gdje npr. da bi dobili provalnički alat morate falsificirati umjetničku sliku što se svodi na uočavanje razlika između dvije naizgled iste slike. Kasnije s tim istim provalničkim alatom otključati vrata gdje imate 5 nazovimo ih šrafnciger-gepufn-kuklera od kojih samo 4 istovremeno mogu biti u bravi, svaki u svom položaju (gore lijevo, gore desno, sredina i dole), a svaki od tih 4 položaja ima 3 pod-položaja, još kad shvatite da ste dotične gepufničare pobadali u krive glavne položaje, past će vam mrak na oči. Zatim je tu slaganje foto-robota na osnovu informacija koje ste prikupili tj. hrpa noseva, očiju, ušiju, brkova, frizura, etc., etc. i etc.

Doživljavanje prostora u igri je poput 3D QuickTime slika koje možete rotirati u prostoru, standardnim click & point sistemom se krećete od lokacije do lokacije, od jednog kraja hodnika na drugi, približavate se nekom objektu ili osobi, koristite razne uređaje i slično. U nekim situacijama interijer je grafički lijepo dotjeran, dok u nekim drugim totalno suprotno, reći nedorađen bi bio kompliment pa stvarno bez grižnje savjesti mogu reći nadasve grozan. Evo i primjera… ljudi, statisti ili kako već da nazovem posjetioce Alambic Bistroa sjede za stolovima ali nisu modeli već statične slike kao i ostatak prostora, zamislite si tipove koji stalno drže čaše / boce u istom položaju, e čovječe to je atmosfera, Matrix rulZ , a ne samo da su statične slike nego su još toliko zablurane da vam dođe slabo kad ih vidite (klikni za sliku: primjer 1, primjer 2).

Kod dijaloga je grafička situacija puno blistavija, likovi su napravljeni u čistom 3D-u, modeling lica je fenomenalan, texture su također veoma lijepe pogotovo kad se približite nekom od važnijih predmeta, a kad se u sve to ukomponiraju perfektno izvedeni glasovi gdje pojedinci furaju simpatični francuski naglasak u naravno engleskoj izvedbi, rezultat su veoma dojmljive scene pred kojima se tope srca čak najbolesnijih game perfekcionista a.k.a. moja malenkost ). Eh kad bi barem cijela igra bila u ovom enginu.

No ni ovdje nije sve bez greške, zamjerka ide premalom broju pokreta, recimo kad dvije osobe razgovaraju onda do izražaja dolaze i pokreti njihovih tijela koji su na žalost toliko siromašni da se moraju ponavljati, pa tako naš dragi Gus MacPherson u jednom razgovoru 50 puta na potpuno isti način dotakne
svoje naočale ili napravi neku drugu već par puta ponovljenu kretnju. I tako u krug, sve dok ne potrošite sva pitanja i krenete na neku drugu lokaciju, gdje ukoliko je dijalog iz sličnog kuta kamere opet gledate iste pokrete. Igre ovakvog tipa bi baš u tome trebale biti što realnije da vam kao npr. nevezano za ovaj žanr u igri Mafia već pri uvodnim animacijama zastaje dah, da jednostavno ne možete vjerovati kad za vrijeme jednog dijaloga u trajanju od par minuta šanker u pozadini ne napravi niti jedan jedini ponovljeni pokret! Zatim… uff, u mnogo slučajeva pročitate titl prije nego što ga određena osoba izgovori, pa je vrlo iritantno što se isti ne može prekinuti s ESC ili barem ubrzati na neki način. Mislim… svi ti dijalozi su fora, ali s vremenom pogotovo onda kad ste gladni informacija vam dosadi gledati likove kako pričaju i samo pričaju te time bitno usporavaju cijelu igru.

Suma Sumarum… Post Mortem nije grafička ljepotica poput Syberie, ali uz odličnu priču i zagonetke odnosno ono što čini dobru avanturu svakako je dostojna instalacije. U početku iritantno jednostavna, a kasnije totalno zamršena donijeti će sate i sate provedene u nekima vrlo ugodnom položaju zvanom podbočena brada, a često vas dovesti pred zid i prisiliti da sramotno poraženi kliknete na "save" i odete na spavanje. Da je moglo bolje, moglo je, pogotovo kad se u obzir uzme Syberia. No, Post Mortem neće završiti na vješalima (možda na giljotini, ipak smo u Parisu ), već ćemo zažmirit na jedno oko i samo zbog odlične priče i zanimljivih zagonetki dati ocjenu koju smo dali . Sve u svemu, ukoliko volite avanture, a ne brijete previše na grafiku, ovo je prava igra za vas.

Prilično je nezahvalno i grubo proglasiti neku igru groznom, no to ću u slučaju Sillent Hilla 2 morati napraviti odmah u početku. SH2 je definitivno najgroznija stvar koja se desila PC gaming zajednici od same prapovijesti. Grčenje želuca pri igranju, i osjećaj tuposti koji ne nestaje ni nakon partije Battlefielda 1942, obilježja su koja će vas pratiti ukoliko zaigrate ovaj naslov. Mlađim igračima ga ne preporučam ni pod razno, a igranje uz prisustvo djece do 10 godina bi trebalo zabraniti Ustavom. Pa od kuda Konami-ju uopće ideja da ide prerađivati ovaj naslov sa konzola za PC? Jesu oni normalni? Nisu, definitivno nisu…

Kad pročitate ovakav uvod, pretpostavljate da nastavak pljuvanja slijedi. Eh, malo morgen. Gore izrečene tvrdnje odnose se na nevjerojatnu horror atmosferu kojom je SH2 obavijen od samog početka igranja. Od kada ugledate lice svog avatara u ogledalu javnog WC-a, preplašenost svakim šumom i sjenom, uz reakcije navedene u uvodu, pratit će vas do samog kraja. Igra je toliko nabrijana da vam neće dozvoliti ni trenutka predaha ili opuštanja. Nekoliko puta sam se zatekao kako sjedim u fotelji sfrkan ko’ perec buljeći u monitor i trzajući se na svaki šum. Apsolutno nevjerojatno. A i kad sve prođete, igrat ćete je ponovo budući da nudi nekoliko nivoa težine same igre i zagonetki koje putem rješavate, plus nekoliko mogućih završetaka što ipak nije za odbaciti. Ako vam i to nije dosta, ponuđen vam je i dodatni scenarij u kojem će vam biti objašnjeno kako se jedan od protagonista našao u paklu gradića Silent Hill. Autori u samoj igri napominju kako taj scenarij nije "preporučljivo" igrati dok ne odigrate cijelu igru s Jamesom, jer otkriva mnoge pojedinosti iz priče. Nije preporučljivo ni skakati od straha i osvrtati se preko ramena odlazeći na spavanje, pa opet to radimo nakon ove morbidnosti od igre. No poslušali smo autore (ipak smo mi "dobri momci" ) i krenuli na putovanje gledajući Jamesa u leđa.

Dizajn neprijatelja je u najmanju ruku bolestan. Prvi zombiji (ako ih tako možemo nazvati) i nisu nešto posebno i zastrašujuće, no mutirane bolničarke i ostale kreacije izazivaju mučninu. Još kad zateknete nepristojne scene između takvih likova (ne bi vjerovali, ima i toga), zgadi vam se život. Zvučna kulisa i efekti su kao i vizualna komponenta odlični. Vriskovi, zapomaganja, urlanje čudovišta, škripa vrata, pa čak i tišina djeluju sablasno. Tijekom igranja, većim dijelom čujete samo vlastite korake, a kada vam radio kojeg pokupite počne krčati, znat ćete da je u blizini neki opaki stvor kojem na ovom svijetu nije mjesto i osvrtati se na sve strane ne bi li ga ugledali prije no što on ugleda vas. Ovaj dio je pogotovo naglašen u zatvorenim prostorima, jer iako na otvorenim prevladavaju gusta magla i mrak koji jako smanjuju vidno polje, uvijek imate mjesta za manevriranje i izbjegavanje protivničkog napada. Razlog leži i u kameri koja u užim dijelovima nije baš najsretnije riješena, pa će neki puta prikazivati akciju iz totalno idiotskog kuta prikazujući vaš lik koji nešto gleda, al’ što je to točno nećete znat dok tu stvar ne pokupite, ili ako se radi o protivniku, ne ubijete. Fk0rz, postoji i centriranje pogleda koje (opet) savršeno radi na otvorenom, no kada uđete u neki sobičak, nema šanse da odmah obuhvatite cijelo područje.

Dotični frik pati od depresije i zbunjenosti. Čovjek bi pomislio kako živi u Hrvatskoj, no uzrok njegovog duševnog stanja nije ekonomska i politička situacija, već pismo bračne družice (kako ovo bedasto zvuči ). Njegova zakonita supruga Mary ga poziva da se nađu u mirnom mjest
ašcu Silent Hill na njenom omiljenom mjestu. Sve je to okej, no Mary je otišla k anđelima na belot prije tri godine!!! Da meni stigne tak neš, zaključio bih kako se radi o neslanoj šali, no James Sunderland nije ja, a i kakva bi to bila igra kojoj je cilj pročitati pismo da bi vidjeli odjavnu špicu . I tako naš James sjedne u auto (američku kramu koja zguta 15 litara samo kod paljenja) i odjezdi na putovanje života koje ni u jednom segmentu neće biti nalik situacijama na koje je navikao.

Mada nisam imao pojma što da očekujem od igre, već mi je prva lokacija (spomenuti WC) odavala nekoliko hintova počevši sa nevjerojatnom detaljnošću kojom je ukrašen svaki vaš korak. Ovo se pogotovo odnosi na interijere koji vrve sitnicama poput nemarno ostavljenih metli, plahtama prekrivenog namještaja na kojima se vidi svaki nabor, poderanih tapeta, prljavštine na svakom koraku, dotrajalih vrata, WC školjke pune dreka/bljuvotine s sitnim flekicama od istog tog dreka/bljuvotine oko ruba (pardonček na izrazima al’ je doslovce tako) i naravno, nezaobilaznih krvavih fleka koje viđamo na svakom koraku. Premda se ne čini preimpresivno kad ovako nabrajam, pogledajte screenshote i shvatit ćete o čemu pričam. No to bi sve bilo veliko ništa, da nema odvratnih igara svjetlosti i sjena koje nas prate tijekom cijele igre. Čak i prema nekim zvučnijim naslovima kojima je grafika glavni adut u prisvajanju kupaca, Silent Hill izgleda nadmoćno i blještavo, ako se to za njegovu mračnost može tako reći. U nekim situacijama je trenutna događanja na ekranu lako zamijeniti sa filmskim ostvarenjem jer niti jedan segment nije prepušten slučaju ili aljkavo napravljen. Perfekcionizam se posebno odnosi na cut scene i niti jedna nije dosadna. Rijetko koja igra na mom kompu zasluži puni tretman koji uključuje gledanje međusekvenci, a SH2 je u tome u potpunosti uspio. Čak štoviše, jedva sam čekao iduću da se opustim i odmorim od neprekidnog trzanja .

Gamplay se osim vrlo živopisnog batinanja protivnika štangama, letvama, upucavanja raznim kalibrima, cipelarenja da bi konačno podlegli ozljedama (zvuči blago prema ostalim metodama, al’ je jako zabavno i korisno ), sastoji i od rješavanja zagonetki. Neke od njih ćete baš morati riješiti kako bi napredovali kroz igru, no neke su čisto da bi se opskrbili dodatnom municijom/healthom/oružjem i nisu presudne za daljnji tijek radnje. Jedne će od vas tražiti da za otvaranje vrata pronađete određeni ključ koji se nalazi iza nekih drugih što će biti lako rješivo, no postoje i one od kojih ćete dobiti ospice dok ne shvatite što vam je činiti. No kad ih sve zbrojimo, u globalu nisu toliko zaguljene da bi odustali od daljnjeg igranja, a i po netu se može pronaći gomila prohoda. Naravno, nemojte odmah kad ovo pročitate na Google i po rješenje jer ćete požaliti. Kad zapnete, malo prošvrljajte i rješenje će se samo otkriti. Vjerojatno se radi o nekim vratima koja niste otvorili ili ste previdjeli neki hint koji vam govori kamo dalje. Na svu sreću, gdje god se našli vrlo brzo ćete pronaći kartu na kojoj će se iscrtavati pojedinosti. Ako vrata ne možete otvoriti trenutno (bez ključa ili neke poluge), biti će označena ravnom crtom, dok će valovitom biti označena ona koja ne služe ničemu tako da kad zapnete uvijek znate što niste prošli. Pomoć u sakupljanju predmeta i uočavanju čudovišta (ako ste u nezgodnoj situaciji glede kuta kamere) dolazi i od glavnog lika, jer će okretati glavu u smjeru gdje se nešto nalazi. To zna biti i zbunjujuće, budući da će na taj način reagirati i na "normalne" likove koje srećete u svojoj pustolovini, pa kad vas koji od njih prati, vaš blentonja stalno iskrivljuje vrat .

Sve to zvuči savršeno, no kako je ovo jedan od naslova koji je prerađen s konzola, takve konverzije obično sa sobom povuku i idiotski način snimanja pozicija na samo određenim mjestima za koja autori pretpostavljaju da su strateška pa sam pomislio da će i sa SH2 to biti slučaj. Iako u igri postoje takva mjesta označena dobro uočljivim crvenim kvadratom, pretpostavljam da su ona ostavljena tek toliko da vas upozore da to već dugo niste napravili, jer na svu sreću, Silent Hill 2 je prerađen da iskoristi sve mogućnosti PC-a, a među njih spada i gole
m hard disk sa puno, puno mjesta . Konami se čak potrudio ugraditi i Quick Save koji doslovce tako i radi. Lupite F5 i nećete ni primijetiti da je akcija na ekranu zastala, no nije ni čudno budući da svaka snimljena pozicija iznosi 8KB plus 16KB za slikice koje će vam prikazati scenu na kojoj ste stali. Luda optimizacija, mada stvarno ne znam kako im je uspjelo, a nije me baš previše ni briga . Njihovo je bilo da ugrade mogućnost prekida igre kad god se to igraču sprdne, a to su i napravili. Svaka čast.

Sve u svemu, jako morbidno, mračno i depresivno, a u isto vrijeme i zabavno. Atmosfera kojom odiše Silent Hill 2 je dosad neviđena, no opet stojim iza riječi s početka teksta. Ljudi dragi, ako su vam filmski horrori strašni ili imate slabo srce, odustanite od igranja već sada. Nemojte ni pokušavati. Kupiti klincima za rođendan ili neku drugu prigodu i dati da igraju? Nadam se da ste pomno čitali tekst i shvatili da je Silent Hill 2 GROZAN HORROR, no ipak, ne toliko dobar da bi bio vrijedan bilo čijih noćnih mora. Bili ste upozoreni.

Wanadoo Edition? Ne zvuči vam poznato? Ako nastave s ovakvim poluproizvodima, niti neće još duže vrijeme. Razlog ovakvog početnog stava prema ovome francuskome izdavaču nije ništa drugo nego ova khm, igra, Inquisition koja je završila na disku spremna za seciranje. Vjerojatno vam niti sam naslov igre ne zvuči poznato, što nije niti čudno budući da je nastala pod okriljem gorespomenutih ljudi koji su se i do sada zadovoljavali anonimnošću svojih djela i nisu se baš potrudili odrediti neke malo više standarde i pokušati se probiti makar u nekakvu drugu ligu izdavača. Vjerojatno ste bez problema preveli naslov koji vam daje za naslutiti u kojem je vremenskom razdoblju igra smještena ili koja se organizacija spominju u istoj. Koliko vam god sama ta ideja na prvi pogled zvučala intrigantno, ova igra je nažalost daleko od toga.

Otkako je Tomb Raider još prije nešto više od pet godina popularizirao third person perspective akcijske igre, svako malo bi se pojavila neka igra te tematike, neke uspješne a neke baš i ne. Dok bi među uspješne bez nekih većih problema uletili naslovi poput MDK i nastavka mu, Heretica 2 i Maxa Paynea, Inquisition je glatko sletio u skupinu "ne baš uspješnih". No krenimo nekim redom. Radnja je smještena 1348. godine u Francuskoj, zemlji poznatoj nam po sirevima, dobrom vinu i kao česti predmet sprdnje Rowana Atkinsona. Sveta Inkvizicija, jedan skoro pa genijalan produkt nekih lagano poremećenih srednjevjekovnih umova, u punom je zamahu i spremna je na uskakanje u priču čim pokrenete igru po prvi put. Vi preuzimate ulogu Matthewa, jednog ne odveć poštenog mladića koji se nije baš najbolje proveo nakon jedne svoje "šetnje" po ulicama Pariza. Naime, Matthew je sitni lopov, ali tek početnik, što mu se odbilo o glavu kada ga je uhitila gradska straža i odmah potom, u stilu svih poznatih klišeja o srednjem vijeku, bacila u nekakvu mračnu i vlažnu tamnicu. Kazna našem junaku za počinjeno nedjelo je nešto u stilu suvremenih kazni u nekim bliskoistočnim zemljama (kao npr. u Saudijskoj Arabiji – znate ono, lopovu kad prvi put ukrade odsjeku ruku, drugi put nogu, a treči već možete pogoditi. Ma ne, ne to, prevertiti jedni ) te se glavni lik iz tih posve razumljivih razloga odlučuje na bijeg. Za vrijeme svoga bijega on načuje dijalog između inkvizitora i njegove nesretne žrtve, te mu se zbog dobivenih informacija otkriva quest, tj. potraga za blagom viteza templara (izgleda da niti jedna igra koja se dodirne srednjeg vijeka ne može proći bez duo fantastikusa, Inkvizicije i Templara – čekajte da vidite Lionheart).

I sad dolazimo do vjerojatno najnapornijeg djela ove igre – samog igranja. Da prvo nešto rješimo: Matthewa je iznimno teško voditi. Jedan od najvećih problema koje povlači paralelni razvoj za više platformi (u ovom slučaju za PS2 i PC) zna biti komplicirano, ili u nekim slučajevima jednostavno nevjerojatno nespretno izvedeno kontroliranje glavnog lika jer su kreatori valjda zamislili kako će ljudi to igrati na nekakvom gamepadu. A kako vjerojatno ne baš veliki postotak vas ima gamepad, osuđeni ste na igranje tipkovnicom. Ne, miša ovdje nema. Matthew ima na raspolaganju svoje lopovske vještine koje će po potrebi moći koristiti, ali da se vi ne bi odmah poveselili i očekivali pljačkanje random prolaznika na ulici, moram vas upozoriti da ljude možete lišavati njihove imovine samo onda kad igra to od vas traži. Budući da je riječ o prilično linearnoj igri, niti same zagonetke neće od vas tražiti upotrebu više od dvije-tri moždane stanice, nego će vam rješenje problema biti blizu kao izmet u kojeg nagazite na ulici ako nemate sreće. Kako naš glavni junak nije baš dobar borac kao recimo Mirko Filipović, niti može usporavati vrijeme i izvoditi bullet-time akrobacije poput Maxa Paynea, on je osuđen na to da se uglavnom mora šuljati pored stražara. Otkako je izašao Thief, žanr sneakera ne živi samo svoj život nego se prilično uspješno infiltrirao manje-više svugdje. A ako šuljanje
ne upali nego se digne uzbuna i skupe stražari, onda nam je na raspolaganju borba. I tu sad postaje naporno, jer kad se skupi više stražara bilo bi zanimljivo postaviti nekakvu kameru koja bi snimala reakcije igrača na posve nebulozan i krajnje neintuitivan sustav borbe i odabiranja protivnika te mu poslije pokazati kako je on to razbio tipkovnicu u naletu bijesa. Kao što je spomenuto ranije u tekstu, kao nasljeđe iz razvoja za više platformi nam dolazi nespretno izvedeno kontroliranje glavnog lika koje svoje pravo lice pokazuje tek kod borbi s više protivnika. Nemogučnost da se točno odredi protivnik kojega napadamo će bez problema rezultirati gubitkom života glavnog lika i provalom bjesa kod igrača. Da sve bude što zabavnije, spomenuti gubitak života nas vraća direktno na početak nivoa te ste osuđeni da sve prolazite opet. A budući da se bez problema zna dogoditi da poginete na istom mjestu par puta, možete si zamisliti koliko je iritantno to što svaki put sve morate ispočetka. I onda netko kaže da je igranje kompjuterskih igara zabava a ne naporan rad.

Sezona pljuvanja po ovoj igri lagano se privodi kraju budući da je sada na redu tehnička izvedba. Samu igru pogoni engine iz "nikad čuo" kategorije, nazvan Phoenix3D. Grafika u igri je solidna, nije spekatakularna ali nije niti jako loša što je nažalost čini jednim od glavnih pluseva ovom komadu softwarea. Teksturama opčenito nedostaje detalja, ali kako je to posljedica već par puta spomenutog paralelnog razvoja za PC i PS2, to čak i neću uzeti kao nekakav veliki minus. Animacija likova je prilično glatka i uvjerljiva, no sami modeli jednostavno vape za većim brojem poligona. Zvuk? Opet ništa posebno. Ima tu osrednje obavljenog voice actinga i ostalih zvučnih efekata, ali sve skupa opet ništa što bi vas ponukalo da odigrate ovaj naslov. Kretanje kamere ponekad zna biti nezgodno, što mi je pak došlo kao prilično neugodno iznenađenje jer sam mislio da smo se kod third person perspective naslova s time oprostili još prije par godina. No što će te, po mojemu mišljenju svi bi svako malo morali odigrati jedan ovakav proizvod tako da nauče cjeniti korektno napravljene osnovne stvari kod drugih igara.

I eto nas pri kraju, ako ste čitali cijeli ovaj tekst sama ocjena vas ne bi trebala previše iznenaditi. S druge strane, budući da među anonimnim igrama rijetko kad neka bljesne, nisu bile neke velike šanse da se to ovdje dogodi. Što se tiče hardverskih zahtjeva samo ću prepisati što piše u readme dokumentu: kao minimalna konfiguracija je naveden Celeron na 433 MHz, dok kao preporučena stoji Pentium III na 600 MHz… zanimljivo je kako su napisali za RAM; 64 MB je minimum ali je preporučeno 256 ili više MB. Uz to bih samo dodao čelične živce kao toplo preporučen komad hardvera. Kad se sve zbroji i oduzme (oduzimanja doduše ima dosta više nego zbrajanja), dolazimo do zaključka da se ovu igru baš i ne isplati igrati kad su nam tu iza ugla naslovi iz istog žanra koji daleko više obećavaju. Dakle, Splinter Cell nam je na policama za koji tjedan, a niti nova Lara nije daleko tako da ovo bez neke pretjerane grižnje savijesti možete preskočiti. A ako vam stalo do Inkvizicije, najbolje vam je da pogledate onu legendarnu epizodu još legendarnijih Pythonovaca koja se vrti baš oko te iste organizacije. I naravno, kad stalno spominjem Inkviziciju, jednostavno ne mogu a da tekst ne završim sa: Nobody expects the Spanish Inquisition!

Dobro došli u Sims svijet po tko zna koji put. Maxis hits us again te četvrta reinkarnacija SimCity-a stoji pred nama. Sjećam se početaka ovog serijala gdje mi se uz vrlo zanimljiv gameplay ali zato opskurnu grafiku i nije baš svidio. Svašta se dogodilo u tih 10-ak godina, pa je tako i naš SimCity ponešto napredovao. Igrivost je svakako još uvijek ostala jača strana dok bi zahtjevni gamer oštroga oka kroz zube mogao uputiti koju zamjerku na račun grafike. Možda u managerskim igrama grafički dio i nije onaj na koji se najviše obraća pažnja, ali bi ipak u odnosu na opće prihvaćenu kvalitetu grafike današnjih igara kvaliteta iste mogla biti na puno višoj razini.

No, krenimo od početka. Instalacija se provodi sa 2 CD-a te nije preduga i sav sadržaj igre prebacuje se na disk. Pri pokretanju igre odmah na početku ste upitani da li želite odigrati tutorial (Mayor) kojeg vam ukoliko niste igrali igre ovoga tipa, toplo preporučamo. Na jednostavan način prikazane su osnovne i najpotrebnije funkcije igre. Prisutan je i Terraforming tutorial u kojem je objašnjeno kako oblikovati krajolik po svojoj želji. Moguće je stvarati svakakva čudesa poput planina, raznih visoravni, dolina, uvala, zavala i svih ostalih ala . Iskusniji igrači mogu odmah početi sa izgradnjom vlastitog megalopolisa, gdje će naravno naići na sasvim dovoljnu i prije svega zanimljivu ponudu terena kao što su New York, San Francisko, Berlin i ini, nekima ne smeta, ali osobno bi uputio zamjerku zbog nepostojanja scenarija umjesto kojeg svaki grad morate početi od samog početka.

Kad krenete sa gradom pred vama je samo ogromno zeleno-žućkasto-smeđe ili kakvo već bespuće slično onom iz američkih western romana Zana Greya. Zadanu površinu trebate planski ispuniti sa kojekakvim građevinama koje susrećemo u svakodnevnom gradskom životu, a simpatična sitnica je da vas odmah nakon odabira područja igra pozdravlja vatrometom (usred ničega!? ).

Postoje 3 osnovne vrste zona na kojima se zasniva prosperitet vašeg čeda: industrijska, poslovna i komercijalna, svaka od njih ima svoje podvrste tako da možete kreirati grad prema vlastitim željama. Postavljanje zona lijepo je riješeno sa nazovimo click & drag tako da ne morate 58 tisuća puta klikati ukoliko želite veću površinu zone. Odmah u početku trebali bi dobro isplanirati kako ćete postaviti zone, jer ne možete si dopustiti da recimo heavy industrie zone bude kraj residental zone, a uz te i takve makro stvari morate paziti i na ostale manje, ali ne i manje bitne. Vaši simsi imati će i zdravstvenih problema pa im morate osigurati bolnice, postoji mogućnost od požara pa morate izgraditi i vatrogasnu stanicu, a ni pojava kriminala neće biti stran pojam tako da se i momci u plavom moraju naći negdje u blizini. Igrica će vam sama javiti probleme koji se mogu pojaviti kod izgradnje, a mogu biti razni, npr. nedostatak prometnice koja povezuje određenu zonu, nedostatak električne energije ili naravno plitak džep .

Opcija za izgradnju stvarno ima mnogo te će svi wannabe mayori definitivno doći na svoje. Izgradnji treba pristupiti polako i promišljeno budući da
vam je budget ograničen, a prihodi na početku mali. Prihode možete generirati porezom i kojekakvim dealovima, a ako brzopleto uletite u izgradnju megalomanskih projekata može vam se desiti da zapadnete u financijski minus. U takvim situacijama počinjete dobivati razne "nemoralne ponude" da vaš grad ili još uvijek naselje posluži kao odlagalište otrovnog otpada ili poligon za testiranje raketa. S time ćete popuniti svoj proračun, ali vama možda najbitnije zadovoljstvo građana neće prosperirati. Dodani su parametri za određivanje institucija poput škola ili bolnica tako da recimo određivanjem budgeta školskog busa možete definirati koje će područje škola pokrivati. Uz te nazovimo ih sekundarne potrebe simsa tu su i mnoge tercijalne poput zabave, druženja, sporta, dječjih radosti, parkova i ostalih kerefeka smišljenih da igru dovedu do zavidne razine gdje će naposljetku do izražaja doći sposobnost pametnog i sistematičnog razmišljanja odnosno odlučivanja.

Da se ne bi osjećali sami dok vodite grad zaduženi su vaši savjetnici koji vas obavještavaju i daju prijedloge na raznim poljima poput financijskog ili građevinskog. Moguće je provjeriti i analizirati sve i svašta putem chartsa poput zagađenja vode i zraka, poželjnosti gradskih terena, pokrivenosti grada zdravstvenom njegom i školama, gustoći kriminala te recimo radijacijom (ukoliko imate radioaktivnih otpada ili nuklearnih elektrana). Svaka vaša odluka ima dugoročne posljedice na stanovnike grada tako da recimo ako pretjerate sa porezom svekolike ulice će ukrasiti ljutiti građani neumorno protestirajući. Da bi vam grad bio up and running morate si osigurati pozitivan financijski saldo kojim ćete financirati daljnje projekte i gradnju. Kao i za sve ostalo tako i za budget imate odličan The Sims like interface u kojem možete detaljno određivati koliko ćete novaca koristiti za koje stavke. Ukoliko ste mazohist možete na vaše građane poslati i invaziju robota (nisu transformersi), armaggedon (nema brusa vilisa i bena afleka), tornada (poleti kravice, poleti… Oliver Dragojević i Klapa Nevera : )) i slične pošasti modernog svijeta. Ukoliko ste vatreni pobornik vrućine možete usred grad podići simpatični vulkan za besplatno grijanje vode (jea rajt), a ukoliko vam fali struje možete bacati i munje nebeske .

Sučelje je preuzeto iz Simsa te je izvedeno elegantno i dosta intuitivno te ni potpuni početnici neće imati problema sa igranjem. Kao što smo naglasili na početku igra se grafički i ne može nositi sa najelitnijim naslovima, ali uz dane okolnosti to možda i nije toliko bitno. Bitnije od toga su svakako malo veći hardverski zahtjevi koje ponajviše možemo zahvaliti ne baš optimiziranom enginu, 256 mb rama predstavljati će solidni temelj za ugodno igranje, a ni procesor oko 1 Ghz ne bi bio na odmet. Na žalost, ono što je većina nas s nestrpljenjem očekivala, full 3D nije podržan, a samim time je i kamera ograničena na pogled iz samo nekoliko kuteva te zumiranje x5 koje također nije izvedeno baš glatko. Gameplay detaljima posvećeno je dosta pažnje tako da ono što smo spominjali u najavi kako zgrade neće nicati same od sebe kao gljive poslije kiše, već će se moći vidjeti radnici s kamionima i ostalom građevinskom opremom, užurbane ulice, semafori koji svijetle, ulična rasvjeta noću, te mali milijun drugih stvari, sve je je uspješno ostvareno. Popratna glazba izvire iz mp3-ca te je neki mogu smatrati zamornom (taj sam), dok su popratni zvukovi poput glasnog gradskog prometa, žamora djece te zrikavaca noću zaista kul. Htio to čovjek ili ne, uz svo to mnoštvo raznih čovječuljaka, zgrada, vozila, prometnica & stuff, u vama se budi dijete, ono dijete koje se pred 20 i kusur (u mom slučaju) godina igralo pred kućom u pijesku, gradeći iste ove gradove i prometnice, zamišljajuću situacije vrlo slične ovim virtualnim.

Zaključno… slobodno možemo reći da je četvrti nastavak SimCity-a bilo da se radi o njegovom serijalu ili ostalim sličnim proizvodima najrealniji do sada, managerski kao i svi njegovi prethodnici nevjerojatno opširan i razrađen do takvih detalja da će i za najbolje među najboljima u nekim situacijama predstavljati tvrdi orah. Ali bez obzira na managersko savršenstvo još jednom moram napomenuti ono što se cijelo vrijeme uporno povlači kroz ovaj text, a to je grafika i full 3D engine. Da je kojim slučajem spomenuto bilo na onom nivou na kojem bi svakako i trebalo biti, SimCity 4 bi s visokom ocjenom lansirali u drugu galaksiju, dok će se ovako morati zadovoljiti s pristojnih 85.

Dobro došli u Drugi Svjetski rat sa svim svojim finesama i političkim igrama koji idu uz zauzimanje teritorija oružanom silom. Tematika nam nije strana, naprotiv, svi znamo o čemu se ovdje radi, no finese su već nešto potpuno drugačije. Iskreno govoreći ovo je već deseti uvod koji sam napisao za Hearts of Iron i nadam se da neće biti izbrisan kao prethodni. Nije da nisu valjali, ali jednostavno sam želi započeti rečenicom koja opisuje Hearts of Iron najtočnije, no nikako nisam uspijevao zbog mnoštva detalja uz koje masivne bitke izgledaju jednostavno. Ovakva promjena je u svakom slučaju dobrodošla, jer ionako postoji gomila strategija (ako ih tako možemo nazvati) u kojima je bitno samo naštancati vojsku, pa tko prije njegova pobjeda. Ako ste mislili kako se radi o takvoj igri i uz tu pretpostavku krenuli s igranjem, već ćete u tutorialu uvidjeti na koliko toga treba obratiti pažnju, a to je tek vrh ledene sante.

Kako je za igru bio zadužen Paradox Entertainment, grafički izgled ne treba posebno opisivati ako ste zaigrali jednu od njihovih Europa Universalis uspješnica. Uz male kozmetičke zahvate to je u biti ista stvar, kao i sam engine u kojeg su dodani neki novi featuresi. Iz toga proizlazi nekoliko dobrih i samo jedna loša stvar. Dobro je što je igra kompleksna, vrti se i na slabijim računalima premda se sve odvija u realnom vremenu (o tome kasnije), svi potrebni podaci su dostupni na ekranu, a među loše spada neuglednost naspram današnjih naslova. Znam da će upravo zbog te "mane" mnogi odustati već nakon 15 minuta jer "za koji qua sam kupovao Đifors 4 kad je sve uglavnom statičko". Ako spadate u tu skupinu ni ne trudite se čitati dalje jer ovo ionako nije igra za vas. No oni kojima je gameplay na prvom mjestu i fanatici su Drugog svjetskog rata, ova će igra biti pravi melem za dušu.

Singleplay možete započeti sa jednom od tri kampanje koliko ih imate na izbor. Brojka zvuči nevjerojatno mizerna no vjerujte da je sasvim dovoljna zbog samog vremena koje će vam čak i najkraća oduzeti. Da stvar bude bolja, možete odabrati većinu svjetskih država koje su imale svoje prste u ovom sukobu pa čak i Hrvatsku (premda s njom nećete postići neke rezultate ), a svaka je podijeljena na regije koje nose imena po glavnim gradovima. Kao početnu težinu, preporučio bih vam najlakši nivo, tek toliko da se uhodate. Ovo vrijedi i za gamere koji su na "ti" s Europom Universalis zbog mnoštva noviteta. Najznačajniji je svakako vremenska podjela na sate koji neumoljivo promiču i koji će vam neki puta stvarati zbrku u glavi i na ekranu. Bez brige, pauza nije izostavljena tako da u svakom trenutku možete zaustaviti vrijeme i razmisliti što dalje. Podjela na sate nije bez vraga, jer bi uporaba aviona koji za par sati prelete cijelu Europu i po nekoliko puta u danu obave borbeni let bila besmislena ako bi vrijeme računali danima.

Fina novost je i sinhroniziranje vremena napada na određeni teritorij, što je na višim nivoima težine itekako bitno. Usmjerite grupu kopnenih/pomorskih jedinica i prikazat će vam se najkraće vrijeme dolaska na određeni teritorij. Napadnite iz više smjerova u isto vrijeme, dodajte bombardiranje sat-dva ranije kako bi omekšali branitelje i uspjeh je zagarantiran. Jasno, možete vi dodatno napadati zrakoplovstvom ako bitka potraje. Čak dapače! Bilo bi i poželjno. Jedinice možete grupirati i dodjeljivati im zapovjednike po volji samo pripazite da imaju dovoljno visok čin kako ne bi pušili kaznene bodove jer vode preveliku formaciju. Zapovjednici također odlučuju o ishodu bitke i uglavnom su povijesno točni, sa karakteristikama koje ih krase, tako da nema svrhe stavljati tenkovskog zapovjednika kao vođu padobranaca . O ishodu bitke ovisi i ukopanost neprij
atelja, prelazak rijeke, mostovi, vremenski uvjeti, tip terena, doba dana, napad iz više smjerova i još mnoštvo drugih stvari, no kako je ovo igra koja se uči jako dugo, ne zamarajte se u početku previše s time. Glavno da vaše snage imaju opskrbu i da su brojnije .
Osim brodova koji su zastupljeni imenom i prezimenom , osnovna veličina vaših trupa je divizija. A izdržavanje nekoliko divizija zahtjeva resurse, pogotovo opskrbu kako ne bi nestale s pozornice (doslovno). Opskrba je pomalo nezgrapno riješena. Ako igrate kao recimo Amerikanac, i transportirate par divizija na strateški otok Wake Island , morat ćete konstantno motrit da konvoji koje dodijelite za prijevoz namirnica/ljekova/materijala/nafte neometano stižu na odredište, jer ako se konvoj zagubi bilo zaslugom protivnika ili vašom nesmotrenošću, dobit ćete poruku da su trupe na otoku isparile. Ili recimo da osvajate Englesku. Moćni Panzeri će kršiti svaki otpor sve dok ne ostanu bez nafte. Jedino upozorenje da im nešto manjka dobivate tek kad kliknete na njih. Prilično nespretno, jer tko će nadgledat svu tu vojsku iz dana u dan . Konvoje možete organizirati i kako bi prebacili sirovine do svojih teritorija sa industrijom, a ako neke sirovine imate previše, ponudite je na svjetskom tržištu za neku koja vam manjka.

Sama izgradnja jedinice je prilično dugotrajan proces tako da morate unaprijed planirati daljnje poteze. Da li izgraditi pomorske snage ili preferirat kopnene ovisi o vašim daljnjim namjerama i industrijskim kapacitetima koje možete i povećati na račun ostale tri postavke. Ista stvar je i sa istraživanjem gdje određujete projekte. Ovaj dio je toliko razgranat da su autori za sve rodove vojske uključili toliko mnoštvo izuma uključujući prototipe, vrste municije, kalibre cijevi, poboljšano mijenjanje brzina (!!!), istraživanje raznih vrsta raketnog goriva i još hrpu stvari. Moja preporuka je da odaberete krajnji cilj i tek onda vidite što vam je bitno. Nema smisla trudit se sve izučit. Da su autori predvidjeli trajanje igre do 60-ih, imalo bi itekako, no ovako igra završava 1948. i zdrao. Što ste napravili, napravili ste (a tako sam se trudio pokoriti čitav svijet ). Ne pretjerujte s dodjelom projekata i štancanjem jedinica, jer osim njih postoje opskrba i civilne potrebe. Opskrba vam je jasna što znači, dok ispunjenje civilnih potreba određuje broj nezadovoljnika koji je poželjno držati na minimumu. Najidelanije bi bilo sve držati iznad minimuma, no neki puta to jednostavno nećete moći i vjerojatno će doći do kašnjenja znanstvenih otkrića ili se trupe neće na vrijeme pojaviti. Četiri slidera kojima to sve određujete ne zvuče prekomplicirano, no na njih utječe masa stvari o kojima treba voditi računa.

Diplomacija je i dalje najbolji način rješavanja sukoba bez borbe, i ako se malo potrudite mnoge će države pristupiti vašoj strani svojevoljno. Osvajanje i anektiranje država ima svojih čari, no ako promislite, svoje trupe možete negdje drugdje zaposliti, a od države koju mirnim metodama rješavate zatražiti vojni nadzor nad njenim. Dvostruki bonus koji nije za zanemariti. Premda ne spada u samo područje diplomacije, valja naglasiti da je ministre i ostale foteljaše moguće zamijeniti. Kao i kod generala, svatko ima neki epitet i način rada koji utječe na opće stanje. Stav ostatka svijeta se sigurno neće promijeniti ako smijenite ministra vanjskih poslova, ali će možda drugi čovjek imati više uspjeha u pregovorima. Vezano uz diplomaciju, određenih se datuma javljaju povijesni događaji koje možemo prihvatiti ili krenuti svojim putem. Koji god odabir napravili, oba imaju svoje prednosti i mane, a na nama je da odlučimo što nam više koristi. Očit primjer je podjela Poljske između Njemačke i Rusije. Ako je prihvatite, popularnost će vam narasti, no ako ste već zauzeli Poljsku i vaše trupe na granici čekaju odobrenje za Angrief , ovakav golem ustupak nema smisla, pa makar vam popularnost drastično pala.
Premda igra djeluje odlično, boluje od mana koje nisu za odbaciti. Imam osjećaj kako je jednostavno prerano izašla na tržište jer mnoštvo bugov
a i rušenja u Windowse jednostavno se ne uklapaju u toliko glomazni projekt. Dakako, pojavili su se i patchevi koji donekle rješavaju stvari, no opet su neke ispravke izostavljene. Mjesec dana igre će vam proteći za nekoliko sati i zamislite da zaboravite snimati a igra se na prelasku u novi mjesec sruši. Nekoliko takvih gluposti me skoro dovelo do deinstalacije, a vjerujem da je takvo stanje i kod onih koji su je zaigrali. Uz prije spomenutu opskrbu, velika mana ide i na račun samog AI-a koji zna biti doslovce smiješan. Uredno će ići u bombardiranje teritorija koji imaju lovačke eskadrile ili protuzračnu obranu i biti odbijeni, sve dok ne odluče krenuti na drugo područje, napadat će s jednom pješačkom divizijom vaših dvadesetak i još masu sličnih primjera. Hearts of Iron je uistinu odlična igra koja zaslužuje puno veću ocjenu, no zbog navedenih propusta (a nisam ih sve ni navodio) jednostavno se sama pokopala. Kako je Europa Universalis izašla u dva dijela, tako se toplo nadam da će se desiti i sa HoI-em, te da će nam ova godina donijeti nastavak koji će još više produbiti stvar i donijeti novu zanimaciju za sve kućne stratege.

Prvo što nam pada na pamet kad netko spomene Microsoft su Windowsi naši svagdašnji. S jedne strane, potpuno opravdano jer svatko se od nas služi ili se služio tim operativnim sistemom bar jednom u životu. Druga strana medalje su igre koje izlaze pod pokroviteljstvom ove kompanije. Premda su mnogi prije nekoliko godina sumnjičavo gledali na upuštanje Microsofta u "ozbiljniju" virtualnu zabavu od Solitairea, danas je svima jasno da su neki od njihovih naslova ušli u legendu. Najnoviji u nizu koji će to pokušati nosi naziv Impossible Creatures. Sam naziv bi vas u prvi mah mogao asocirati na neku managersku igru (vjerojatno pod utjecajem Zoo Tycoona ), no istina je daleko, daleko iza devet sela . Igra nema nikakve veze s takvim žanrom. Najlakše bi je bilo okarakterizirati kao real time strategiju ili skraćeno RTS, no unosi potpuno nove, još neviđene elemente u taj žanr, koje se nitko do sada nije sjetio ili usudio ponuditi tržištu gladnom inovacija.

Sjetite se Homeworlda, SF strategije od prije par godina koja je po nekima bila proglašena igrom godine zbog potpuno novog načina igranja. I kada su već svi mislili kako se radilo o posljednjoj većoj inovaciji koja se mogla uvrstiti u RTS žanr, ista ekipa ponovo udara i donosi nešto sasvim novo. Ne, ne radi se o četvrtoj dimenziji, niti o igranju preko neta bez nabijanja impulsa . Stvar je vrlo jednostavna. U svim naslovima do sada (govorimo o strategijama, dakako) ponuđene su nam predefinirane jedinice. One su bile lijepo izbalansirane, mnogo se vremena utrošilo na ravnopravnost zaraćenih strana, no gotovo uvijek se potkrade neka pogreška koja bi jednoj strani dala malu, no ipak dovoljnu prednost pred drugima, pa se to ponovo balansira raznim zakrpama kojima nitko nije zadovoljan i tako dalje. Najnoviji primjer je meni jako drag Age of Mythology gdje se ni dva mjeseca od izlaska planira već treći patch koji će dodatno oslabiti Egipćane. Nije ni čudo, jer prvih 10 mjesta uvjerljivo drže igrači koji igraju upravo tim narodom. Da sad ne opisujem od kuda tolika prednost, vratimo se Impossible Creaturesima. Dakle, da bi se to izbjeglo, svima su dostupne sve jedinice. Pa u čemu je onda fora? Fora je u tome da ih sami kreirate i vrlo rijetko će AI ili ljudski protivnik imati jednake kao vi. Komplicirano? Ni najmanje, no krenimo redom…

Priča započinje zanimljivo izvedenim uvodom u kojem Rex Chance dobiva pismo od oca, Dr. Erika Chanikova o kojem nije čuo dobrih 30 godina, jer se stari nakon ismijavanja od strane ostalih znanstvenika totalno povukao u osamu. U njemu ga japa poziva da svrati do njega na gemišt i da popričaju o nekim stvarima, te Rex kreće na put do niza otočića u južnom Pacifiku jedva primjetnih na zemljopisnoj karti. Stigavši na odredište, umjesto starog ga dočekuje prilično ružna spodoba s još ružnijim podanicima. Lako za čovjeka kao takvog, no podanici su križanci škorpiona i vuka veličine odrasle krave. Prilično bizaran prizor i nadasve neugodna situacija za Rexa jer je očito da mutanti i njihov gazda nisu baš prijateljski nastrojeni prema njemu. Situaciju spašava gurtna koja dolazi letećom parnom lokomotivom. Bez smijeha molim, jer je uistinu tako. Nakon kraće borbe, ona i Rex bježe i iz daljnje priče ćete saznati kako je ona radila na Sigma tehnologiji zajedno s Dr. Chanikovim, kako nisu na vrijeme uvidjeli da ih sponzor financira zbog osobnih razloga a ne znanstvenih, te da su se stvari zakomplicirale kada su se svom financijeru suprotstavili. Daljnji tijek događaja je na nama i tijekom misija ćemo saznavati dodatne pojedinosti o Sigma tehnologiji i ljudima upletenim u abnormalne kreature koje su proizašle iz nje.

Single play je podijeljen na misije u kojima ćemo seliti s otoka na otok i na svakom od njih će naša kolekcija jedinica postajati bogatija za par predložaka. Lucy je tu da ukrade tehnologiju od neprijatelja, a Rex će od životinja koje nemamo u kolekciji sakupljati DNK i time ih uvrstiti u popis za križanje. Cilj je napraviti što efikasniju mješavinu koja će se uspješno moći suprotstaviti protivniku. Svaka životinja ima nekoliko dijelova poput glave, prednjih nogu, repa, krila, peraja i tome slično. Odaberite dvije životinje i jednostavnim klikanjem odredite što ćete od koje koristiti prateći atribute novonastalog dizajna, jer svaki dio nosi određeni broj bodova za obranu, napad, HP, mogućnost letenja, plivanja, brzinu i tako dalje. Postoje i specijalne mogućnosti, kao i napad na daljinu, a sve zavisi od vašeg izbora predložaka. Uzmimo primjer koji vidite na jednom od screenshota. Križali smo bika (bull) i orla (eagle) i dobili leteću mrcinu koja posjeduje pristojan napad u bliskoj borbi, mnogo HP-a i napad rogovima koji reduciraju protivničku obranu. Kada ste zadovoljni rezultatom, nastalu zvijer uvrstite u vojsku i spremna je za "izradu" i fight na bojnom polju. A sad zamislite kakvu zvijer dobivate križanjem mrava i velike bijele psine :). Impresivno zar ne, no to su samo dva primjera, a vi ih možete napraviti gotovo neograničeno.

Kao i klasični RTS, i Impossible Creatures nisu mogli izbjeći sakupljanje resursa mada je u njima to gotovo smiješno pojednostavljeno. Postoje samo dvije sirovine: ugljen i struja. Za dobivanje struje samo izgradite strujne štapove i elektrane na gejzirima koje možete apgrejdati, i ona će konstantno pritjecati. Za ugljen su potrebni ljudi koji na vrlo simpatičan način iskapaju ugljen i prenose ga u kantama do odredišta, a služe i za izgradnju zgrada. Postoji nekoliko građevina koje možete izgraditi, no sve su lako pamtljive i svrsishodne. Neke poboljšavaju određene atribute vaših zvijeri, neke su obrambene, neke su potrebne za izradu letećih ili amfibijskih trupa i tako dalje. IC nam kao i "Age of…" serial, donosi i tehnološka razdoblja, a i koncept razvoja je sličan. Izgradi "ovo" da bi napredovao u slijedeće, a u njemu možeš raditi naprednije strukture i jedinice. Jednostavnost prije svega što se tiče managmenta.
Kod multiplayera koji je narafski podržan, situacija je malčice drugačija jer ne morate tražiti životinje da bi ih mogli kombinirati, već koristite predefinirane setove vojski ili prije nego se ukopčate online kreirate svoju vojsku od devet životinja. Najbolje bi bilo da ih kreirate nekoliko, kako bi bili pripremljeni na razne vrste mapa (što će vam skupe amfibijske jedinice kad je mapa strogo kopnena?). Osnovno načelo kojim bi se trebali povoditi je brzina, jer bez nje nema ništa, te barem jedna vrsta jedinica za svako razdoblje, jer protivnici znaju rushati vašu bazu jako brzo i popljugali ste bananu ako su vam zvijeri dostupne tek u drugom ili trećem razdoblju. Odličan balans kojem će vas naučiti single play kampanja i vrlo dobar AI. Naravno, AI je nemjerljiv s ljudskim protivnicima, no za uvježbavanje će biti jako dobar protivnik od kojeg ćete naučiti da štancanje samo jedne vrste zvijeri koje se vama čine najbolje nema koristi. Kao primjer bi mogli navesti neku skupu jedinicu sa gomilom HP-a poput križanca ulješure i slona. Za taj spoj ćete potrošiti gomilu resursa no kakva vam korist kad će vas protivnik uništiti iz zraka ili puno bržim dalekometnim beštijama taktikom "udri i zbriši metar dalje". Nema idealne i pobjedonosne jedinice. Nema.

Grafički je igra na zavidnom nivou. Vrlo lijepe mape koje su doduše mogle biti nešto bogatije detaljima tek su mali pokazatelj pune moći engine. Njegovu pravu vrijednost uočit ćete rotiranjem i zumiranjem kamere, te gledanjem naprosto zadivljujućih prizora borbi iz blizine i drugog kuta. Čak i ako izgubite neće vam biti žao jer je pogled fenomenalan, a zoom seže od božanski dalekog gdje će ljudi izgledati kao mladunče vinske mu&
#353;ice u stvarnoj veličini koje glavinja po ekranu, pa sve do križanca zmije i grizlija koji vam neće stati na ekran. Sam dizajn životinja je odličan i o nekom preklapanju tekstura bilo da se radi o statičkom prizoru ili onom u pokretu nema niti govora. Uz sve te krasote slijedi pitanje "el’ da sad kupim GeForce 4 ili da pričekam FX". Na vašu radost, igra je optimizirana do krajnosti, tako da će sasvim pristojno raditi na današnjim low-end mašinama. Možda nećete vidjeti prašinu iza krda galopirajućih zebri s glavom nosoroga, al’ će sve raditi vrlo tečno. Male kritike idu na cut-scene u kojima se pokušavalo forsirati neki kvazi humor koji baš i ne prolazi. Stvarno nema potrebe, jer je samo kreiranje čudovišta dovoljno zabavno i smiješno, no oprostit ćemo im taj kiks kao i uporno ponavljanje istih fraza ljudskih likova tijekom single playa. Ostatak zvuka je moćan i bogat, te na tom polju nema zamjerki.

Impossible Creatures je uspio u svojoj nakani uvođenja novih elemenata u RTS u potpunosti. Čak štoviše, postao je jedan od RTS-ova koji će zasigurno ući u legendu. Premda je online zajednica tek u uhodavanju i ne može se mjeriti s onom koja svaki dan igra Warcraft III ili Age of Mythology, siguran sam da će uskoro postati puno brojnija i zanimljivija. U svakom slučaju preporuka za svakog tko se želi dobro zabaviti.

Moram priznati da sam prilično sumnjičavo krenuo s instalacijom ovog naslova. Ne zbog toga što mi se mrcine od 60+ tona ne sviđaju, nego jednostavno sam skeptičan prema nastavcima koji u sebi nose veću brojku od 3. Očito je došlo vrijeme kad se nove ideje za igre traže kao suho zlato, a u nedostatku istih developeri pucaju po unaprjeđivanju postojećih. Na svu sreću iza ovog naslova stoji Microsoft, pa se skepticizam klikom na start sveo na minimum, a i početne misije odavale su kako ne treba biti posebni poznavatelj cijele MechWarrior franšize da bi se u ovoj igri uživalo, i očito se slušalo mnoštvo prigovora i želja gamera budući da su Mecenaries izdani kao potpuno samostalan naslov i za njegovo igranje nisu potrebni nikakvi prethodnici, i što je najbolje, po gameplayu se vraćaju u 1996., odnosno naginju k originalnim Mercenariesima. Za one koji ne znaju, dotični su bili proglašeni kao najbolji dio cjelokupnog serijala odličnom atmosferom, pa pogledajmo što nam to unaprijeđeni Plaćenici nude.

Nakon upisa imena i ostalih formalnosti, na izbor nam je odabir klana kojem želimo pristupiti. Postoje četiri klana, i da vam odmah kažem, odabir bilo kojeg od njih ne utječe bitno na sam gameplay. Najbolje da ovo shvatite kao neku sponzorstvo jer će vam na otvorenom tržištu biti ponuđena neka oružja koje ostali nemaju, no kako za svaku frakciju vrijedi isto, efekt neke nadmoći s određenim klanom se poništava. Nemojte ovo shvaćati kao veliki nedostatak, naprotiv, igra je na taj način odlično izbalansirana. Ono što još više pridonosi cjelokupnom dojmu je potpuna sloboda kretanja po određenom dijelu svemira i prihvaćanje ugovora koji nam se čine povoljni, a ako na nekom planetu zapnemo, lako se preusmjerimo na neki drugi i vratimo se nakon što nabavimo novu opremu nakikati gadove koji su nas tlačili. Pojedine planete čak i ne moramo posjetiti, a zavisno od toga kojoj se strani od dvije zaraćene više priklanjamo svojim postupcima (Davion i Steiner), igra može završiti na tri različita načina.

Osim borbe koju ćemo malo kasnije opisati, management čini velik dio igre počevši od samog letenja među Planetima u potrazi za ugovorima čije ispunjenje donosi određenu svotu kredita na računu. Svaki skok košta nemalu cifru tako da ćete dobro razmisliti i pročitati sve podatke koji su zaista iscrpni prije klika na "Launch", kako se ne bi doveli u poziciju prodaje opreme da bi potražili drugo bojište. Tu je i "Otvoreno tržište" na kojem nabavljate nove mechove, naoružanja za iste i same pilote. U početku će vam izbor biti prilično ograničen, no u kasnijim stadijima igre nudit će vam se sva sila toga. Princip je jednostavan. U pravilu se sve svodi na "veća cifra – bolji Mech" što vrijedi i kod oružja i pilota, no pazite da se ne zaletite i kupite mrcinu koja se pregrijava što je usred bitke presudno, ili pilota koji ima odličnu navigaciju, ali mu je ciljanje u banani. Kod oružja pripazite na nosivost vaših mechova jer neka od tih razornih sredstava teže više od dopuštene nosivosti trenutno dostupnih Mechova pa ćete ih držati na "lageru" bespotrebno, a te ste novce mogli daleko korisnije utrošiti.

Drugi način nabavke opreme je "Salvage" ili popularno lešinarenje koje slijedi nakon bitke. Moram priznati da nekog velikog utjecaja na količinu opreme zavisno od načina igranja nisam primijetio, pa će vam računalo izbaciti popis sakupljenih Mechova i naoružanja za iste koji će biti duži zavisno od broja uništenih neprijatelja. Nije sad da ćete na taj način doći u posjed nečega što ne možete kupiti, al’ kad opet gledate čemu trošiti teško zarađene kredite na nešto što ionako dobivate besplatno. Jednostavno kao i opremanje Mechova prije bitke koje obavljate u MechLabu jednostavnom drag’n'drop
metodom. Tu treba obratiti pažnju na više stvari kao što je nosivost, zagrijavanje, dodatna oprema (razni ometači, dodatni zoom, letenje ) i oklop. Moj je savjet da oklop uvijek držite na maksimumu, te da oružja podijeliti na više grupa iz jednostavnog razloga što svako od njih zahtjeva određeno vrijeme "pripreme" nakon opaljenja, a ako sve stavite u istu grupu, u tom periodu nećete imati čime uzvratiti vatru. U opremanje Mechova spada i bojenje u mnogo ponuđenih šablona (moj favorit je Panzer ), no dotično nema nekog utjecaja na događanja na ekranu osim što zanimljivo izgleda. U početku će vam ova komponenta Mercenariesa biti vrlo zanimljiva, no kad nakupite Mechova na skladištu, polako će vam dosaditi. Imam osjećaj da se MechLab mogao mnogo bolje isfurati, jer za određene radnje ne nudi dovoljno podataka, pa vam se može desiti da opremate Mecha koji je na popravku naredna dva tjedna ili da sa podužeg popisa svaki puta gledate koji ima kakvo naoružanje. Osobno sam imao sistem imenovanja jačih i slabijih mrcina, no kako nakon svake bitke nešto petljate oko njih, brzo ćete se izgubiti . Dakako, Mercenaries su igra koja se duže igra, a management Mechova će je dodatno produljiti.

I napokon dio koji svi željno očekujete: borba. Uz virtualno "ja" kojim direktno upravljate, na ekranu imate kontrolu nad sedam dodatnih suboraca kojima na vrlo jednostavan način izdajete zapovijedi i koji se pokoravaju vašim zamislima bez obzira dal’ su korisne ili ne. Zbog gomila neprijatelja za vaše je dobro da budu ono prvo, jer napadat će vas sa svih strana protivnički Mechovi, tenkovi, helikopteri, fiksni topovi, bombarderi pa čak i plovila. Naravno, ovo zavisi od tipova misija koje variraju od pratnje konvoja, obrane rafinerija, patrola, ušuljavanja u protivničke logore pod okriljem mraka i još gomilu drugih, no sve se one svode na potpuno eliminiranje suprotne strane, a kao nagradu dobivate iskustvo za pilote, novac i naklonost strane za koju ste obavili posao. Kao strastveni FPS fanatik bilo mi je potrebno neko vrijeme da se naviknem na kontrole i ovladam teškom mrcinom zato što "naprijed" ne znači kreni naprijed nego povećaj brzinu i kod sukoba bi mi moja čelična ljepotica jurila kao sumanuta među protivnicima. Osjećaj bi bio najbliži upravljanju tenku, premda su Mechovi puno razorniji, ali i otporniji na protivničku vatru. Ostali protivnici su lake mete, no čak i najlakši Mechovi će iziskivati mnogo "udaraca" da padnu. Možete ih čak i "osakatiti" gađanjem u određena mjesta, no vjerujte kad sve oko vas pršti od eksplozija raketa i zraka lasera kojima je falilo jako malo da vas zakače, biti će vam na umu samo da nešto pogodite, a u tome će i teren imati veliku ulogu sa mnoštvom pozicija za zaklanjanje, kao i vodom/morem u kojem vaši Mechovi neće imati problema sa pregrijavanjem. Ako se to kojim slučajem i desi, pokušajte se skloniti na neko vrijeme kako bi se ohladili (doslovno). Uz regularne misije, kredite i slavu zarađujete i na Solarisu VII, Planetu na kojem se odvijaju borbe Mechova, no imam osjećaj da je dotični uvršten kao uigravanje za multiplay sukobe budući da ste potpuno sami bez svojih suboraca. Započinjete sa lakim mrcinama da bi napretkom prešli na srednje i tako dalje. Prilično dobro zamišljeno i zabavno, čemu pridonose i posebne mape namijenjene za takav način igranja.

Grafički dio Mercenariesa nije nešto spektakularno, ali nije ni za odbaciti. Po "okljaštrenosti" terena i 2D drveću koje se pri gaženju/eksploziji pretvara u prah lako je zaključiti kako se radi samo o apdejtanoj verziji starog engina, no vlasnici prosječnih konfiguracija biti će zahvalni zbog bitno nižih hardwareskih zahtjeva od onih koje ima bilo koji noviji naslov. Eksplozije nisu toliko efektne za oko, no Mechovi su zato prilično impresivni pogotovo na manjim udaljenostima i pri prebacivanju pogleda iz prvog u treće lice. Početak svake misije krasi cutscena izrađena u samom enginu sa sasvim solidnim zvukom glede kojeg ide zamjerka na "slabosti". Naime, radi se o Mechovima, gromadama koje teže par desetaka tona, i stvarno se moglo njihovo kretanje i mukli "tup"
kad zakorače malo više naglasiti.

Ako ste se zaželjeli malo drugačije vrste igre od uobičajenih, MechWarrior 4: Mercenaries je pravi naslov za vas. U njemu će uživati i fanovi serijala, kao i apsolutni početnici. Jasno, moglo se to daleko bolje i blještavije napraviti, no gledajući realno, zbog čega? Na ovaj način smo dobili naslov koji je igriv na sad već zastarjelim konfiguracijama, koji svoju publiku privlači ne izgledom, već velikom igrivošću i dubinom koju pruža. Mirne duše vam ga preporučam za ove hladne zimske dane.

Nedavno smo objavili recenziju Microsoftovog golfa Links 2003 u čijem ste uvodu mogli čitati o već par godina starom rivalstvu Microsofta i Electronic Artsa, nešto ranije prije nekih 6 – 7 mjeseci u vijestima smo pisali kako Electronic Arts obećaje do sada neviđenu 3D grafiku, nove i puno detaljnije modele, te hyper realistično iskustvo simulacije golfa. Iskreno, dok sam igrao Links razmišljao sam o ovim riječima, no opčaran foto-realizmom, te odličnom izvedbom igre, ignorirajući sitnije greške u grafici mislio sam da ne može bolje. Zaboravivši vlastite riječi da ćemo pobjednika znati tek kad odigramo oba golfa, u sebi sam već unaprijed otpisao Tigera, a Linksu dodijelio veoma visoku ocjenu. Hmm, rivalstvo… baš je kul kad se dva konkurentska proizvoda na tržištu pojave u ovako kratkom vremenskom razmaku, dojmovi su sviježi, a kako je prije recenzirana igra još uvijek instalirana, uz mikroskopska promatranja, te kirurške zahvate na obje, pravičan sud je neizbježan.

Links 2003 se prostire na 2 CD-a, dok Tiger Woods PGA TOUR 2003 dolazi na 3, oba koriste replike svjetski poznatih terena, golf je golf, grafika je grafika, a byte je byte, pa se u prvi tren čovjek pita što ovu grdosiju od 1,5 Gb zauzetog prostora na hdd-u čini tako velikom. Da li je to programerska bahatost ili stvarna potreba za prostorom nebi znao reći, ali iskreno nije mi žao jer dragi naši čitatelji, novi Tiger Woods RULZ!

U startu je kao i svaki drugi golf, ali malo po malo 3 CD-a u potpunosti opravdavaju svoje postojanje, osim brojnih terena o kojima ćemo pričati kasnije tu je i poduži popis (puno duži od onog u Linksu) svjetski poznatih golfera: Tiger Woods, Brad Faxon, Charles Howel III, Jesper Pernevik, Jim Furyk, Justin Leonard, Mark Calcavecchia, Mark O’Meara, Notah Begay III, Steve Stricker, Stewart Cink, Stuart Appleby, Ty Tryon i drugi. Možete izbrati bilo kojeg od njih, jedino je malo bed što morate koristiti postojeće fotografije, dok ste u Linksu mogli zakačiti svoju. Osobno mi je najdraži Jesper Pernavik (onaj s šiltom na gore), u stvarnosti je jedan od najboljih, a plus toga nije foler, no kako se igra zove onako kako se zove, rekoh ajde da igramo s Woodsom.

Prije nego što kreirate lika, odnosno izaberete jednog od gore navedenih možete pogledati njegovu kratku biografiju – filmek u kojem vam dok gledate najbolje udarce u karijeri spiker navodi važnije informacije tipa: tko je, koliko godina je u golfu, što je sve do sada osvojio, gdje živi, oženjen – neoženjen, djeca & stuff. No dobro, odabrali ste lika, setirate ljevak – dešnjak, izabirete palice, a zatim se malo igrate "Barbie i Kena" gdje vam na raspolaganju stoji ultra šminkerska obleka (kako i dolikuje jednom golfu): standardne kape, šeširi, klasični puloveri, košulje, extravagantne acid style majice (pogledajte mog cirkusanta) i naravno hlače u svim mogućim i nemogućim bojama. Zatim su tu cipele od kojih se posebno ističe "Nike", ali ne zbog marke već zbog truda koji je uložen u grafičko uređenje igre, mislim… nemojte me krivo shvatiti, ne palim se ja na obleku već na detaljne texture koje ovu igru čine onim što je.

Huhhh, sad kad smo se sredili pravac Opatija… šalu na stranu , bilo da ste novi ili već iskusniji golfer čisto radi privikavanja preporučljivo je proči tutoriale koji su isto kao u Linksu totalno user-frinedly ali ipak nešto kraći, no zato je kasnije velika pažnja posvećena brojnim lekcijama gdje možete usavršavati svoje golfersko umijeće bilo da se radi o drivingu, chippingu ili puttingu na apsolutno svim vrstama terena, uz podešavanje vremenskih uvjeta po vlastitoj volji.

Način igranja je isti kao u svakom novijem virtualnom golfu – dobri stari 3-click i tzv. real-time swing tj. zamah mišem horizontalno / vertikalno (za opširnije objašnjenje klikni ovdje), uz naravno razna podešavanja kuta gledanja, približavanja – udaljavanja kamere, etc. Glavna razlika se očituje kroz drugačija takmičenja, pa nas osim standardnih sezona (Amateur, EA Sports i PGA Tour), proizvoljnih One on One mečeva i grupnih (do 8 igrača) turnira, očekuje vrlo zanimljiv Career Calendar gdje su vam unaprijed po danima raspoređene aktivnosti koje možete ali i ne morate odraditi. Svaka od njih ima svoju cijenu za učestvovanje, ali isto tako i zaradu… iz mjeseca u mjesec ovisno o vašoj uspješnosti zarađujete novac s kojim kasnije pohađate razne lekcije ili kupujete tj. podižete: power, accuracy, recovery, distance control i naravno putting. Ukoliko ne želite igrati protiv AI-a, tu je multiplayer o kojem se baš i nema što govoriti, podrška za LAN, Direct IP i naravno EA Sports Online. Što se tiče igranja to bi bilo to, ako ste veteran sve vam je jasno, ako ste newbee, don’t worry, nema tu neke pretjerane mudrolije, nauči pravila, a zatim smireno na teren, nitko te nigdje ne tjera, samo pomalo i svijet je tvoj .

Igrivost je bez obzira na kvalitetu grafike i dobar dizajn uvijek bila primarni čimbenik u određivanju dobre / loše igre, to je nešto što se ne može opisati riječima, jednostavno to se osjeća. Ova igra je igriva, zarazna i još nešto treće samo se sad ne mogu sjetiti izraza . The End… to je to, zaključimo ovu temu i pređimo na sljedeću meni najomiljeniju, grafika i dizajn (fk0rs ).

Grafika, dizajn i… dobar 3D engine bez kojega u današnje vrijeme nema ničega, naravno TW-ov engine je moćan i poletan, te će vam bez problema u punoj glatkoći dočarati primamljive zelene obline (Ne, nisam nastran ) lokacija kao što su Pebble Beach, Bay Hill, Colonial Country, Poppy Hills, Prince Course at Princeville, Royal Birkdale, Spyglass Hill, te mnogih drugih.

Sjećate se da smo spominjali "Nike" cipele, iste su napravljene s toliko truda da se uz Nike logo čak vide i šavovi na koži. Neovisno od nike-ica sve ostale cipele osim lijepog naličja imaju i fino modelirane đonove s do sada neviđeno detaljnim čepičastim reljefom. Tu je i loptica koja u detaljima nimalo ne zaostaje za cipelama, sjene na tijelu, a posebice one na licu. Zatim su tu animacije golfera i njihovo ponašanje dok čekaju vaš udarac, stalno se premještaju s jedne strane ne drugu, odmjeravaju udarac, a kad napokon preuzmete kontrolu ni onda nisu mir
ni, pa tako ako se npr. nalazite u pijesku dok se pripremate na zamah oni namještaju položaj noge, krive koljena, te ukopavaju stopala radi stabilnijeg udarca. No nisu samo ljudi animirani, tu su i brojna stabla, te ostatak flore čije se grane njišu, a lišće šušti na jutarnjem povjetarcu. Tu su i vremenske nepogode poput magle, kiše u nanosima vjetra i slično. Kao što možete vidjeti na ovoj slici, mnoge od navednih stvari se mogu podešavati u opcijama, pa ukoliko imate slabije računalo možete neke od ovih blagodati isključiti, ali zato bez trzanja igrati ovu još uvijek lijepu igru. Ukoliko se neko stablo, biljka ili predmet nađu na putu vašeg oka tj. zaklanjaju vam pogled na golfera i lopticu, isti automastki bivaju prozirni.

Od ovakvih state-of-the-art detaljčića važno je spomenuti kako se već izdaleka na golferovim rukama uočavaju žile, da žile, a s njima i dlake. Trebam li spominjati da je lice dovedeno skoro pa do samog savršenstva, obrazi, uši i brada kao da su pravi, a točno pogođena boja friško obrijane kože je ravna onoj kad se ujutro pogledate u ogledalo, o treptajima oka nema smisla ni govoriti… to se jednostavno mora vidjeti (klikni ovdje). Kameru je kao što smo već spomenuli moguće približavati – udaljavati, te namještati razne kuteve gledanja, a osim toga tu su i snimke koje po volji možete gledati iz atraktivnih ball-cam i rev. ball-cam kuteva, ukoliko je udarac jedan od onih vrhunskih, snimka se automatski uključuje, a vi uživate u svojem perfektno izvedenom udarcu kojeg možete trajno sejvati.

Nakon svega što više reći, osim da je grafička idila popraćena nad-kvalitetnim zvukom… udaranje loptice o mekanu travnatu površinu, padanje loptice u vodu, vjetar, njihanje stabala, šum valova i ugodan cvrkut ptica samo su neki od zaista prirodi identičnih zvukova kojima obiluje TW. Također ovom unikatnom osjećaju prave golferske atmosfere dosta pridonose i promatrači koji uz stručne opaske službenih komentatora plješću, uzdišu, te na razne druge načine izražavaju svoje oduševljenje. Što se glazbene pozadine tiče dovoljno je reči "EA", izdavačka kuća koja nas po pitanju muzike nikad nije iznevjerila, te nam još jednom servirala kvalitetne izvedbe raznih izvođača.

Finally… u Links recenziji smo pisali kako obje igre iz godine u godinu donose razna poboljšanja, te prisiljavajući jedna drugu na korak naprijed pridonose sve većoj kvaliteti PC golfa. Tiger Woods PGA TOUR 2003 je ovoga puta dotaknuo samo nebo, teži je, ali zato puno igrivije i oku ugodnije golfersko iskustvo. To što nije za sirove početnike ne znači da morate biti Pro, ali ako ste igrali Links 2003 ili neki drugi golf, ukapirali osnove i stekli kakav takav feeling za udaljenost i jačinu udarca, a na kraju svega želite igrati GOLF, prelazak na Tiger Woods je ne poželjan već obavezan. Don’t think, Buy it!

Svi vi koji čitate Gandove kolumne, sad se čudite od kud ja među recenzentima. Ja koji ne podnosim PC igre i slične djetinjarije. Čudite se i zato jer ste u jednoj od posljednjih kolumni pročitali kako mi je murija oduzela moj tek kupljeni, krvavo zarađeni PC na kojem sad drotovi slušaju moje MP3-ce zbog kojih su mene jebavali. E pa da stvar odmah u startu bude jasnija, na ovo piskaranje o nekoj kretenskoj igri nagovorio me Gand pred tjedan dana kad sam u besparici po ne znam koji put došao na njegova vrata i ko frenda ga zamolio da mi posudi koju kunu da ne žicam duhan po naselju. Umjesto da mi ko pravi frend ubaci u šešir 20 kuna, konj me uvukao za ruku (još me boli zglob) u stan, sjeo me za njegov PC i upalio nekakvu kretensku djetinjariju i rekao:
- Ajd napiši recenziju ove igre, objavit ću je na Gameru, a za uzvrat si kod mene na cigarama i kavi sljedećih mjesec dana.
Dakle, demistifikacija je pala. Ovo pišem isključivo za plaću, i da nije do toga došlo, nema Boga da bih ja buljio u monitor u nekakve šarene čovječuljke dulje od 2 minute. No kako je ovo posao kao i svaki drugi, da krenemo.

Dakle ja uopće ne razumijem u koji žanr spada ova igra! Doduše, znam da postoje žanrovi pucačine, avanture i sporta. Tu manje više kužim stvar, dok ostale žanrove uopće ne kužim, kao na primjer one igre gdje se grade kuće i dvorci, ganjaju krave na livadu, kovač zvekeće i izgrađuje neka koplja i slična sranja, i tako. Isto tako ne kužim ovaj zadnji Warcraft gdje se po mapi šetaju stabla. Mislim, kakva je to igra u kojoj stablo može hodati? Tko je tu lud? Kako god. Ova igra je bazirana na Lego kockicama i fakat ne znam što bih više o njoj rekao. Lego kocke su ako mene pitate didaktičke igračke sasvim solidne kvalitete, ali kockarenje s malim ljudima na PC-ju smatram totalnim debiliranjem kupaca. U svakom slučaju odabir kategorije prepuštam vama, mada Gand suflira da je to arkada, no kako je jedina arkada za koju ja znam ona iznad obrve, neću napisati ništa da ne ispadnem glup.

Igra počinje baš onako kako sam i pretpostavio, totalno debilno. Imate čovječuljka koji đira nekakav jadni auto, i s tim autom se trebate zakucavati u drugi auto kojeg vozi nekakav šatro negativac, i to sve dok njegov auto ne postane nesposoban za daljnju vožnju. Baš! Stvarno nadahnjujući početak. Ovo malo djece zdrava razuma koje debilni roditelji nisu iskvarili, slobodno nek se uhvate ove igre i tamo utope u sivilo današnjice gdje dobrim treningom mogu postati pravi nus porizvodi današnjeg društva. Maestralna glupost!
Nakon vožnje, jedino što sam skužio jest da se možete s čovječuljkom šetati po otoku (jesam li rekao da se radnja odvija na otoku?) gdje razgledavate okolinu, a bitno je naglasiti da svako malo iz telefonske govornice zvoni telefon. Da li se na taj telefon treba javiti da bi se nastavilo igru, nemam pojma, možda i treba, ali ja se nisam javljao. Ko te jebe rista. Ja sam mali čovječuljak i mama mi je rekla da se ne javljam na telefon dok nje nema doma, a koliko sam uspio skužiti mame u ovoj igri nema… prema tome FOF s telefonom!

Dok sam se šetao otokom, susretao sam razne Lego figure, poprilično tumplave s piskutavim glasićima koji iritiraju do yaya! Moguće da tu i postoji nekakav scenario, no ja nisam imao živaca slušati njihove šrpehe već sam ugasio zvučnik. Posebice je naporno što svaki plastični frik koji vam priđe ima isti glas, bio on robot, lutka ili šljaker s kacigom. Govoreći o šljaki… Usput se po stazama skupljaju nekakve cigle, a poantu tog sakupljačkog elementa igre također nisam dokučio. Pokušao sam od prikupljenih cigala složiti nekakav objekt, ali ili sam ja premalo cigala skupio, ili su te cigle tu samo da bi me Electronic Arts napravio većom budalom nego jesam. Kad dosadi šetnja otokom, moguće je zagaziti svojim kockastim nogicama u vodu i malko plivati. Dublju smisao od samog brčkanja nisam uspio dokučiti. Da je u vodi
spavala koja pirana koja bi mi odgrizla plasitčno stopalo, iz kojeg bi šiknula rastaljena crvena plastika možda bih se i napeo, ali ovako… dosada, dosada i samo dosada.
Grafika je šarena. Ne znam ja sad tu iskorištavati termine poput Ikara, GrDog, Oberona, Ganda i ostalih Gamerovih mudrijaša koji se razbacuju frazama tipa rezolucija, razlučivost, i slično, ono što ja vidim jest da je sve šareno.

Što se neke završne misli tiče, držim da je ova je propagandna spika izdavača, kako je ovo igra namjenjena djeci, poprilično off. Mislim da je igra namjenjena debilima, i da onaj tko ju je radio uopće ne kuži koliko su današnji klinci napredni, te da ih ovakve pizdarije mogu samo zatupiti, nikako zabaviti. Na jednom mjestu utrpati vožnju autima, jet-planeovima, skateboardima, sudarati se i slušati tumplavi telefon kako non stop zvoni, ne bih hvala. Igra inače zahtjeva Pentium 3 na 450 megaherca i zauzima 600 megabajta na disku. 600 megabajta? Čovječe božji, na 600 mega mogu stati svi albumi Metallice u MP3!

Da sam klinac i da mi starci kupe ovu igru – odbijao bih hranu i piće, i svu bih sobu išarao flomasterima. Usput prestao bih disati dok ne bih poljubičastio i to bi im radio 5 x dnevno.

Da sam žena čiji bi muž u kuću donio ovu igru – ne bi mu dala da mi omiriše muf barem do Uskrsa.

Kad sve zbrojim i oduzmem, iako sam u životu navikao na svakakve teške poslove, ovo je bio jedan od napornijih perioda. Maltretirati ljude s ovakvim igrama da bi im zauzvrat dao cigaru i pokoji put kavu, stvarno nema imena. No, ipak, izdržalo se! Zahvaljujući tome što ću sad 20 dana muktariti Ronhill i espreso, eto igri i prigodna ocjena.