2002. godine sam dobio svoj prvi PC. Znam, dosta sam zakasnio, no kada skočite sa C64 na Pentium 4 u početku vam je svaki dojam daleko veći, pa tako i uživanje u videoigrama. U to vrijeme bi igrao bilo što, moglo mi se pod nos baciti Mall Tycoon ili Hooters Road Trip i ja bi ih to igrao kao da sutra ne postoji. Nasreću, imao sam par prijatelja koji su se igrali na PC-u duže od mene i bili su više u toku, tako da sam od njih dobivao kvalitetnije igre poput Max Payne i Return to Castle Wolfenstein. Jednog dana frend mi uvali Mafiju za koju nikada prije nisam čuo, jer tada dok još nisam imao internet jedino saznanje o nadolazećim igrama sam dobivao usmenim putem, a onda se pričalo najviše o GTA 3 i Doomu 3 koji nikako da dođu.

Instalirao sam igru i odmah se bacio na nju, tada sam baš bio prešao preostale koje sam dobio prije pa mi se polako stvarala suša igara. Tjednima kasnije više nisam mogao igrati bilo koju igru koja mi došla pod ruku, jednim dijelom jer sam i dalje igrao Mafiju uživajući u slobodnoj vožnji po gradu, a drugim jer su mi ostale igre počele djelovati puno lošijima. Većini ljudi najdraža igra ostaje ona koju su odigrali u svojim gamerskim počecima, dok im je svaki dio igre jedna velika novost i jedinstveno iskustvo. Meni je tako u sjećanju ostala Mafia, no kako god bilo ona je zaslužno i jedna od najboljih igra tog vremena.

Welcome to the game of the greatest 1930s gangster film Scorsese never made

Tekst ovoga podnaslova bio je napisan na kutiji igre, izvučen iz konteksta recenzije sa PC Formata iz kojeg se lako može shvatiti o čemu je ovdje riječ i kako igra često podsjeća na film. Osim odličnom scenariju, tome možemo zahvaliti i dobroj grafici i zvuku (kako efektima tako i glazbi toga doba) koji su unijeli život u američki grada iz 30-tih godina prošloga stoljeća. Sve je odisalo nekim šarmom, od tramvaja u noćnim satima koji baca svoje svijetlo na hladnu cestu pritom ispuštajući glasan zvuk tračnica, preko nadzemnih tramvaja u kojima smo bježali od policije s osmjehom na licu kao da smo u Friedkinovoj Francuskoj vezi, pa sve do raznih interijera koji su odisali nevjerojatnom autentičnošću.

Illusion se potrudio unijeti život i u svoje likove, od kojih je svaki imao svoju ulogu u priči, a koji su bili upotpunjeni glasovima kvalitetnih glumci, iako možda ne poznatima po svojim ostvarenim ulogama, ali definitivno profesionalcima. Illusion je tu pripovjedačku kvalitetu svoga studio potvrdio i godinu dana kasnije kada su nam donijeli Vietcong stvorivši najsnažniji dojam Vjetnamskog rata u igrama do danas.

Don Salieri sends his regards

Igre je bila vrhunac realističnosti za ona ali i za današnja vremena. Igranje „on foot“ je donosilo elemente borbe od prsa na prsa, pa do hladnih i toplih… pardon, vatrenih oružja. Igra je često tražila od igrača da uzima zaklon, čekajući od protivnika da krene puniti oružje kada bi se krenulo u napad. Prilikom svakog mijenjanja magazina ostatak municije iz njega bi se izgubilo što je donosilo dodatan element na koji je trebalo paziti. Mnoge igre imaju taj sustav i danas, no interesantno je vidjeti da druge igre neće dozvoliti da se baca magazin kod je cijeli pun, dok je Mafia dopuštala takav neslavan potez igraču. Interesantno je vidjeti još jedan element kojeg danas igre izbjegavaju vjerojatno kako ne bi strože prošle pri ocjenjivanju kod ESBR-a i sličnih. Mnogo puta kada ste nekoga upucali on je ostao još živ na podu, kada ste mogli donijeti odluku hoćete li produžiti dalje ili ga dokrajčiti kao pravi mafioso.

Što se tiče vozila niti u tom dijelu igra nije podbacila. Naravno neki koji su previše igrali Hot Pursuit 2 su se žalili kako su im auti prespori, no od ovakve igre se jedino i očekivalo da se Fordov T model i ponaša kao automobil od svega 20 konja. Auti se mogu voziti kao automatski (naravno da auti toga doba nemaju automatik, to samo označava da će lik u igri sam mijenjati brzine) ili pak sa ručnim mjenjačem, čak uz pomoć kuplunga. Svaki auto je radi toga imao i brojač okretaja, ali i stanje benzina, pa čak i brojač kilometara. Tu se još može nabrojati dosta toga, od poštivanja prometnih pravila, pucanja autima u gume ili motor pa do drugih prijevoznih sredstva poput tramvaja i nadzemne željeznice.

The City of Lost Heaven

Misije su sve bile pažljivo osmišljene, nikada se držeći iste formule, vodeći nas od auto utrka, atentata na parobrodu, krađe alkoholnih pića pa sve do branjenja dame na njezinom putu kući. S tehničke strane engine se pokazao vrlo sposobnim prikazati detaljne teksture, fluidne animacije i bogate zvukove, iako tada i po možda nešto višim zahtjevima. Kasnije je uspješno upotrebljen od strane istog studija za još neke igre. Danas taj isti studio, iako pod drugim imenom, radi na Mafiji 2 čija će radnja biti smještena u nešto kasniji period američke povijesti. Ipak taj nastavak je nebitan za original, jer ne treba ništa poboljšati, promijeniti ili izbaciti, iako je uvijek bilo mjesta za još veću kvalitetu. Mafia je bila i ostala primjer visoke kvalitete koji niti mnoge igre danas ne uspijevaju doseći.

A zašto ste vi Gameri?