Bond, James Bond. Riječi čije porijeklo svaki od nas zna jako dobro. Britanski agent sa dozvolom za ubijanje već desetljećima doživljava nove filmske avanture mameći osmjehe svojim šarmom i nadnaravnim tehnološkim dostignućima. Prije par godina na N64 se pojavila igra GoldenEye koja je doslovno prodavala tu konzolu. Još uvijek je mnogima nejasno kako to da se nije pojavila verzija za PC kad je dotični sposoban FPS način igranja prezentirati na mnogo bolji način, no svi su znali da će se Bond pojaviti i na našim hardovima kad-tad. Premda je bilo za očekivati da će se igra poklopiti s premijerom najnovijeg filma Die Another Day, najave su ukazivale da će priča biti totalno drugačija, ali svi su tvrdili (uključujući i mene ) da će totalno rulati. I napokon, 007 sam napokon instalirao, pokrenuo, odigrao i eto što nam je Electronic Arts pripremio.

Sama priča se vrti oko bogatog industrijalca Rafael Drakea koji pod krinkom pacifističke tvrtke krije tajne planove za vladavinu nad svijetom. Ok, stupidna ideja, no i svi filmovi imaju manje/više sličnu, tako da me ovakvo nešto nije pretjerano iznenadilo, kao ni egzotično ime glavnog negativca. Važan je način izvođenja, a obzirom da sam znao da je Gearbox Software kojeg uistinu ne treba posebno predstavljat, zadužen za tu komponentu, s nestrpljenjem sam odgledao uvodnu animaciju koja je doduše mogla biti bolja i uronio u svijet tajnih agenata i globalnih zavjera. Prvi pogled koji se pojavio na ekranu impresionira. Austrijski dvorac, snijeg, prilično detalja, stražari, kamion, nema trzanja. Kao i svaki drugi gamer, nisam poslušao glas preko Motorole koji mi je govorio da probam skočiti na kamion, već sam naštimavao komande (ko’ je vidio to raditi prije ulaska u igru ), tako da mi je dotični izmaknuo, pa sam dobio savjet da nađem drugi ulaz u dvorac. Ma nema beda, pa ja sam Bond!!! Ali…
"Ali" je najzlokobnija riječ koja se može pojaviti u nekoj recenziji jer u 99% slučajeva označava preokret hvalospjeva u pokude, a na vašu i moju žalost i ovaj puta je tako, mada bi volio da nije. Naš Bond treba prijeći preko neke špage/kabla i nema problema u hvatanju i prelasku, no kad sam želio doskočiti na tlo, pokušavao sam to dobrih 10 minuta vrteći se po žici kao akrobat. Iskreno nemam pojma kako mi je to na kraju uspjelo, al’ na kraju je glupan ipak otvorio šake i padao punih 20cm koliko je trebalo da dodirne cipelama zemlju. Nastavak nije bitan jer sam pao s litice i krenuo ispočetka, no bitno je da sam ovaj puta skočio na vozilo i čučnuo očekujući ulazak u dvorac i neka ninja skrivanja. Ne znam na koju foru su me čuvari zapazili, ali počeli su pucat kao sumanuti mada me i ne vide (???). Kamion se dokoturao do vrata, i loadao se drugi dio nivoa, kad ove dvojice ispred vrata što su pucali nestade i pojave se druga dvojica koji su nastavili u istom tonu. E pa neš’ ti mene, eto ti metak pa lezi!

Uglavnom, kroz cijelu igru će vas pratiti takve gluposti, bilo da se radi o tome da vas neprijatelji kao super-vojnici vide s abnormalnih udaljenosti ili da dobiju metak u tijelo i nastave mirno šetati kao da se nije ništa dogodilo. Na ovo prvo ćete pogotovo biti bijesni u dijelovima u kojima treba biti neopažen, jer nekoliko njih je zamišljeno kao stealth shooter i ti dijelovi su najveći promašaj glede koncepta, jer nećete imati pojma kako se prikradati i uglavnom će se sve svoditi na puku sreću. Bilo da se nalazili u sjeni ili na otvorenom, protivnik će vas vidjeti ako se okrene prema vama, a kad se to desi, o nekom AI-u (ako ga tako uopće možemo nazvati) ovisi da li će oglasiti alarm trčeći od vas ili će krenuti prema onom iza vas. U oba slučaja ga je lako onesvijestiti šakom ili kemijskom s uspavljujućim strelicama. Čak ni zvuk ne igra nikakvu ulogu jer ćete stražarima prilaziti s leđa kao da su gluhi, a kada se osvjeste nastavit će hodati kao da im se ništa nije dogodilo. Blje. Naoružani pak imaju odličan AI… za uništavanje okolnog inventara. Ako im se sakrijete pucat će u vašem smjeru bez obzira što ste iza zida. Smiješno i jadno. Jedino pozitiv
no glede protivnika je njihovo skrivanje iza ugla i šepanje nakon što ih pogodite u nogu, dok je sve ostalo u totalnoj banani uključujuće Bossove, koji su najmanju ruku smiješni. Ninja koji se kreće brzinom svjetlosti ili neki frik u ronilačkom odijelu? Ma LOL! Da stvar bude bolja, završni bosovi se ponavljaju, samo su malčice jači ili ih ima više.

Svako oružje na koje naiđemo možemo pokupiti što baš i nije u maniru James Bonda na kakvog smo navikli. Oke, igra je zamišljena kao FPS pa to i nije neki veliki nedostatak, no kao da je zaboravljeno na sve one super spravice koje Bond nosi sa sobom. Nije da ih nema, no njihova uporaba je toliko ograničena da nema govora o nekoj slobodi. Kada vam se pojavi ikonica na dnu ekrana, tu spravu uzmite u ruke i obavite posao, bilo da se radi o rastapanju lokota laserom iz sata ili provaljivanju u kompjutorski sustav pomoću neke vrste Palma. Specijalne naočale? Ma super su, al’ ne služe gotovo ničemu. Ionako znam da me iza gotovo svakog kuta čeka netko, pa mi je gledanje kroz zidove nepotrebno, a laseri imaju rupe sa strane i znam da se tamo nalaze bez da vidim zraku. GSM s kukom za penjanje? Ma super, al’ ga možete koristiti samo na određenim mjestima vidljivim iz daljine. O nekoj improvizaciji koja bi odlično došla već na prvom nivou nema ni govora. Najgluplji od svih super uređaja je upaljač s fotićem u sebi jer bi i moron skužio da ga ne postavljate u vodoravan položaj u području oka kako bi zapalili pljugu. Totalno jadno, eto što je.
Sam gameplay sadrži nekoliko nivoa na kojima je važna samo vaša preciznost. Konkretno, radi se o čuvanju agentice koja bježi dok je vi pokrivate snajperom s tornja gađajući horde pomahnitalih neprijatelja, i o liftu koji se spušta s vanjske strane zgrade dok vi skidate neprijatelje koji se pojavljuju na katovima i ispod vas. Totalno nepotrebno i bez imalo mašte, i slobodno mogu reći da takav način igranja nije dostojan ni Operation Wolfa, a kamoli face kao što je James Bond. Nemaštovitost dizajnera se očituje i u samom dizajnu nivoa koji su toliko linearni da ćete prelaženjem istih osjećati dosadu (preblagi izraz), jer se sve svodi na puko napucavanje, dok su ciljevi misija totalno nejasni, a najgore što ćete većinu istih ispuniti bez da to i primijetite. Živa istina, samo će vam se odjednom igra smrznuti i pojavit će se međusekvenca ili drugi nivo. Multiplayer? Da, ima ga, no kako nudi samo deathmatch i CTF kao modove, nema ga smisla posebno opisivati.

Grafička strana igre je… Ma ne znam ni sam što bih mislio. Neki nivoi su me naprosto zadivili vizualnim prikazom, dok su drugi poput nebodera totalna bezvezarija, kao da su ih radile dvije različite kompanije. Jednostavno ne mogu vjerovati da igra dolazi iz Electronic Artsa i da se temelji na legendarnom 007. Jedina stvar koja me tijekom igranja asocira na njega su međusekvence u kojima liči na Pierce Brosnana, uvodna glazba i ženski likovi koji su stvarno odlično napravljeni i djeluju zamamno. Kod biranja screenshota koji prate ovu recenziju čak sam razmišljao da stavim samo one sa gurtnama, jer stvarno su jedino po čemu će se NightFire pamtiti, ali to onda ne bi bilo realno stanje. Propadanje tijela u pod, nestajanje nakon dvije sekunde, nemaštoviti i prazni nivoi, poduže učitavanje i da dalje ne nabrajam sve nedostatke engina i izvedbe, kvarit će vam gameplayom ionako narušen gušt igranja. Pa čak ni naginjanje ne radi najbolje tako da ćete nekoliko puta trebati pritisnuti bindanu tipku da bi izvirili! Nakon nedavno odigranog No One Lives Forever 2, NightFire mi izgleda kao da je ispao iz neke druge dimenzije. Naprosto nevjerojatno.

Kako se igra radila posebno za svaku platformu, toplo se nadam da je za konzole ispala bolja, jer ovo što je pred nama je totalno jadno. Znam da ime prodaje igru i da će je mnogi kupiti
samo zbog toga, no isto tako znam da će biti razočarani njome. Još jednom se potvrdilo da jake kompanije ne znače i kvalitetu, što mi nikako nije drago, jer za one kojima Gearbox nije poznat, informacija da dotični radi na preradi Xbox hita Halo za PC, kao i na Counter Strike: Condition Zero. Nadajmo se najboljem, a NightFire što brže zaboravimo i prepustimo povijesti. Nakon tolikih hvalospjeva u najavama, totalno razočaranje, tako da nam NOLF 2 ostaje kao jedina alternativa. I to odlična alternativa.