Smash.gg esport platforma prikupila preko 10 milijuna dolara

Svjedočimo velikom broju platformi i usluga za organiziranje i igranje na esport natjecanjima, a iz mjeseca u mjesec, taj broj nastavlja rasti. Velik broj ne uspije, a mnogi su već postali kultni poput Faceita i Battlefya, dok neki od njih djeluju više od desetljeća poput ESL Playa koji uspješno posluje još od davne 2002. godine. Jedna takva tvrtka prikupila je čak 11 milijuna dolara kako bi pomogla esport fanovima u kreiranju vlastitih turnira, a svoj skromni početak započela je prije dvije godine.


Smash.gg započeo kao platforma za GameCube naslov

Smash.gg kao ideja nastala je kao odgovor na frustracije koje su začetnici, ujedno i fanovi esporta, imali. Umjesto da čekaju velike kompanije ili izdavače igara da naprave neki veći turnir, uvidjeli su priliku kako omogućiti lokalnim organizatorima kreiranje vlastitih evenata, objašnjava Shantanu Talapatra, glavni izvršni direktor Smash.gg-a. “Pokušavamo napraviti uslugu za ljude da uđu u esport, kao što YouTube pruža uslugu za ljude koji žele kreirati videe”, dodaje te navodi kako smatra da platforma može smanjiti barijere za one koji žele stvoriti karijeru u esportu.

Prvotna izgradnja platforme Smash.gg bila je oko jedne igre, Smash Bros. Melee za Nintendo GameCube, odakle vuče svoj naziv. Godinu dana stvaran je proizvod da bi u travnju 2016. godine tvorci prikupili 3 milijuna dolara za svoj rad. Platforma fanovima pruža održavanje esport turnira i liga, bilo da se radi na lokalnoj razini u barovima i igraonicama ili online eventima. Uz Smash Bros. Melee, igrati se može i na turnirima u Street Fighter V, Marvel vs Capcom i Rocket League, ali i kartaškim igrama, a na platformi se na mjesečnoj bazi održava preko 2000 evenata. Uz to, Smash.gg rukuje i s davanjem nagrada igračima, prikupljanjem sredstava te drugim zadacima, a zajednica i tvrtka mogu identificirati neke bitnije događaje i pomoći s promocijom.

Velik broj platformi za igranje turnira dobra je stvar koliko je i loša. U jednu ruku konkurencija tjera da se usluge poboljšaju, u drugu ruku neke platforme koje volimo koristiti možda se zbog toga ugase. Problem se javlja kada neka od njih pokušava sve veći broj esport naslova imati u svojoj ponudi pa onda one koje imaju manje ispaštaju, iako se ne može svakoj igri jednako pristupiti. Velik broj ovakvih usluga ujedno omogućava da igramo turnire kada poželimo, ali zbog toga dolazi i do zasićenja tržišta pa više ne možemo sa sigurnošću razlikovati dobre od loših. Smash.gg i neke druge platforme već su se iskazale i mnogi ih koriste, ali ponekad nisu dovoljne pa će vrijeme pokazati koje će opstati, a koje ne. Dakako, ovakve usluge više su nego poželjne jer baš su one zaslužne za razvijanje esporta u malim zajednicama i stvaraju temelje na kojima treba graditi budućnost.

Gamerski miševi – Luksuz ili potreba?

Vjerojatno ste se do sada susreli s onim upitno zabavnim raspravama u PC časopisima i na raznim forumima u kojima se nova generacija igrača razbacuje s hvalospjevima o modernim dodacima za igranje, dok ona starija pobija svaku pozitivnu stvar istih, ističući ogromnu cijenu i plaćanje poreza na budale. Iako se s jedne strane slažemo s onom „starom gardom“ Quake i UT fanova – skupa periferija ne čini dobrog igrača, s druge, ipak, priznajemo da je postala standard u industriji.

Mudro odabrana periferija svome vlasniku ne može nabit brdo iskustva preko noći, ali može itekako olakšati svakodnevne slatke muke u istima. Osim toga, udobnost se ne osjeti samo pri igranju, nego i u samom radu na računalu. Iz tog razloga se u sljedećih nekoliko stranica budemo raspisali o začetcima ovakve vrste periferije, njenim prednostima i manama, te što predstavlja trenutni best buy na današnjem tržištu.

Sve je započelo s Logitechom, tamo davne 2002. godine

Kada je Logitech prije nešto manje od 13 godina prvi puta predstavio model MX-500, usmjerenog prvenstveno online igračima i onima željnih kvalitetnije periferije, konkurencija se nasmijala te nastavila s izradom svojih miševa namijenjenih uredskom radu, koji, ruku na srce, do dana današnjeg nisu vidjeli onoliki napredak koliki su vidjeli miševi u industriji video igara. Nakon odličnog Logitechovog uspjeha na tržištu, bilo je vrijeme za nasljednika kojeg je predstavljao model MX-510.

Logitech je napravio pravi potres na tržištu periferija, jer su spomenuti miševi bili ono nešto što si je svaki ljubitelj online igranja, neovisno radilo se o FPS-u, RTS-u ili nećem trećem, jednostavno morao priuštiti – ili barem isprobati. Tadašnja kutija spomenutih miševa sadržavala je naljepnicu s opravdanom cifrom od 350 kuna, koja je sama po sebi zahtjevala dugotrajno navlačenje roditelja za rukav. No, isplatilo se.

S vremenom su niknule i prve gamerske tipkovnice, kao i puno bolje optimizirani softver – koje je tržište prihvatilo otvorenim rukama, a zadržalo čvrstim zagrljajem.  Ne dugo nakon Logitechovog uspjeha pojavili su se konkurenti u obliku Razera, Gigabytea, Saiteka, Mad Catz, svemogućeg Microsofta te nekih manje poznatih brandova. Svi su imali isti cilj – vladati gaming scenom periferije.

Ipak, Logitech je tada bio na tronu s ogromnim udjelom na tržištu, provjerenom Švicarskom kvalitetom i odličnom korisničkom službom.

13 godina kasnije, tko su vodeći brandovi?

Iako smo spomenuli više od šest brandova koji su imali svojih uspona i padova, na kraju je, kao glavni konkurent Logitechu, isplivao samo Razer. Izuzetno jak marketing i donekle zanimljivi proizvodi prozvali su njegovu periferiju idealnim odabirom za „profesionalnog gamera“.

Svoj brand zabetonirao je prisustovanjem na svim vodećim eventima, sponzoriranjem klanova te aktivnim nagradnim igrama. U jednom trenutku je iskoristio Blizzardovu poziciju na tržištu video igara te je kroz njihovo partnerstvo proizašla jedna cijela linija brandirane StarCraft periferije, usmjerene isključivo Blizzardovim fanovima. Odličan potez koji smo, u jednu ruku, očekivali od Logitecha. Ostali konkurenti nažalost nisu uspjeli držati korak uz njihov uspjeh, kvalitetom izrade možda u nekim slučajevima i mogu konkurirati, pa čak i cijenom, ali samim brandom i raznovrsnošću ponude nikako. Da, Mad Catz, tebe gledamo.

Nazad na miševe, koje su glavne prednosti gamerskih miševa?

Kada su u pitanju miševi, oni u ovoj kategoriji (neovisno radilo se o Logitechu ili Razeru) nude znatno više u odnosu na svoju uredsku braću. Osim bolje ergonomije i veće slobode modificiranja (poput dodavanja utega i programiranje dodatnih tipki po želji), nude puno veću rezoluciju očitavanja (DPI), dodatne stavke poput HyperScrolla i mijenjanje DPI-a u letu, pa sve do kvalitetnije izrade koja se kod skuplje periferije itekako osjeti, ali i vidi.

Nakon što isprobate nekoliko miševa shvatit će te da se jačina klika, kao i njegov zvuk, mijenja od modela do modela.  Iako sada ne bi htjeli duljiti s detaljima, dobro je za znat kako Razer u novijoj seriji ima duži hod i višlji ton klika, te nešto lakše kućište, dok se Logitech iz serije u seriju okreće prema nešto tišem tonu kliku, kraćem hodu tipki i težem kućištu. I jedan i drugi proizvođač su imali svoje izlete u kategoriju bežičnih miševa, gdje je, po mišljenju autora, Logitech obuhvatio veći dio tržišta i kvalitetnije izradio iste. Jedan od bežičnih modela kojeg bi voljeli istaknuti jest Logitech Performance MX.

Razer pak s druge strane voli isticati pozlaćene konektore na svojim miševima, brojne tipke na određenim modelima poput Razer Nage te napredne senzore koji krase miševe višlje kategorije. Ono što moramo priznat jest da je Razer itekako inovativan kod imena svojih periferija, izostavlja brojeve te se u potpunosti fokusira na životnjski svijet reptila. U odnosu na Logitech nema toliko brojnu ponudu, a cijenom se pozicionira kao premium gaming proizvod te nerijetko miševi slične performanse koštaju i do 200 kn više od konkurencije.

Osim Razera i Logitecha voljeli bi još istaknuti i Saitek koji je sa svojom serijom R.A.T. uspio dotaknuti onaj dio tržišta koji je još poprilično neiskorišten. Naime, R.A.T. miševi svome vlasniku daju slobodu modificiranja, odnosno prilagođavanja svakog pojedinog elementa miša njegovoj ruci.

Hyperscroll – scroll kotačić na drogama

Sto je to DPIJoš jedna u nizu Logitechovih inovacija na tržištu periferija koji itekako olakšava svakodnevni rad s datotekama u programima koji od vas zahtjevaju „trganje“ scroll kotačića. Iako je aktivacija istog u početku bila jako loše riješena (hyperscroll bi aktivirali pomoću tipke na poleđini miša) s novijim modelima se problem polako uhodava. Primjerice, Logitech G9 je spomenutu tipku sakrivao na poleđini kućišta, dok su modeli Performance MX i G700 tipku držali odmah pored kotačića, što je itekako korisno ukoliko se svakodnevno družite s raznim datotekama ili podužim listama. Razer, nažalost, istu tehnologiju nije uspio realizirati u punom svjetlu.

The ultimate D-Link Troubleshoot guideEpson printer doesn’t recognize the Ink Cartridge

 

Što je to DPI i kakvu ulogu ima?

DPI predstavlja skračenicu naziva Dots Per Inch, odnosno broj točkica koje miš očitava po jednom inču. U začetcima laserskih i optičkih miševa se kvaliteta istih najčešće mjerila u DPI-u – što više, to bolje. No, nažalost, danas ista ta brojka podliježe marketingu. Nerijetko će te se susresti s nekim novijim mišem čije specifikacije prelaze 4000 DPI-a, što je pretjerano i zapravo pri igranju nećete primjetiti nikakvu razliku između miša s 1800 Dpi-a i miša s 5700 DPI-a. Ono što se pak u svakodnevnom radu itekako osjeti jest mijenjanje DPI-a u letu – vrlo korisna stvar pri radu s grafičkim programima gdje je kontrola nad svakim pixelom itekako bitna.

A što s podlogom, koliko je bitna?

Iako se većina današnjih miševa hvali s odličnim laserom i čitanje pokreta na skoro pa svim podlogama, uključujući i staklo, svejedno niti jedan od njih neće biti nezahvalan ako ga se postavi na kvalitetnu podlogu. Razer je među prvima počeo izrađivati odlične podloge te je čak i dan danas na vrhu s modelima Goliathus Speed i Goliathus Control. Iako mu se kao konkurent pridružio isto toliko kvalitetan SteelPad, Razer se s cijenom uspio pozicionirati ispod 150 kuna te je samim time osvojio naše radne stolove. U prosjeku im jedna podloga traje od tri do četiri godine, ovisno o tome što radite (pijete/jedete) za stolom.  Svakako nabavite ako već niste.

Razer Goliathus Podloga 3

 

 

 

 

Esports klađenje je budućnost naših kladionica?

Svi smo na vijestima vidjeli onu sliku financijski nepogodnih građana u kladionici. Znate onu, s parkiranim biciklima punim smeća ispred kladionica, koja implicira da je socijala naše države pokupila svoj mizerni ček od 800 kuna i zaputila se u kladionicu.

Političari su, naravno, skočili na tu sliku. Kako se ti građani usuđuju trošiti 800 kuna koje bi trebale služiti za osnovne životne potrebe? Neki od njih su čak i predložili da se, umjesto pozamašne sume od 800 kuna, socijali naše države daju tzv. “food stamps” koji će garantirati da novac ide za brašno i ulje, a ne u Germaniu. Naravno, svi znamo da je 800 kuna nedovoljno za osnovne životne potrebe, tako da je svakako bolja ideja dati ih kladionici za jedan u milijun šansu da će im se život promijeniti.

Naravno, svi znamo da im se život u kladionici neće promijeniti, jer je sportsko klađenje previše nepredvidivo. Jedan moj dugogodišnji prijatelj je strastveni kladioničar, netko bi rekao ovisnik o tom, no to su teške riječi. Kladi se isključivo na nogomet. Ne mogu vam reći koliko puta je napravio “ziher” okladu na koeficijent od 1.10, iliti +100. U terminima kladionice, ovakav koeficijent znači da je ishod praktički garantiran, te je stoga potrebno uložiti poveći iznos kako bi garantirana nagrada bila vrijedna igračevog vremena. Logično, moj prijatelj bi uložio iznos od tisuću kuna nadalje kako bi zaradio bar stotinjak kuna od cijele stvari, ili bolje reći, kako bi bila isplativa. Nakon par sati, tim kojem je postavljen 1.10 koeficijent je izgubio, a moj prijatelj je izgubio preko tisuću kuna, i živčani slom je uslijedio.

Što nam to govori? Mnogo stvari, no jedna od njih je ta da je sportsko klađenje, a posebno nogometno klađenje, koje je daleko najpopularnije kod nas, nepredvidivo. Fiksevi i ziheri na stranu, u utakmici od jedanaest protiv jedanaest protivnika jednostavno ima previše varijabli čak i za najosvještenijeg kladioničara. Što ako se napadaču taj dan ne da igrati, ili je, ne daj Bože, istegao mišić? Što ako su se prethodno dogovorili da će to biti malo više prijateljska utakmica nego što bi trebala biti? Kaos na sve strane.

Esports klađenje obećava promjenu u tom aspektu. Iako većina gleda na igranje video igara kao manje ozbiljnu aktivnost od igranja nogometa, oni koji su upoznati s Esports scenom znaju o čemu pričamo. Esports timovi su posvećeni, puni mladog talenta koji je gladan slave i novca koje neće dobiti ako ne pobijedi protivnika. Timovi su više nego upola manji naspram nogometa: prosječni CS:GO turnir uključuje petoricu protiv petorice, time eliminirajući malo onog kaosa o kojem smo pričali. Također, za razliku od profesionalnog nogometaša, profesionalni video igrač teško ovisi o svakoj od svojih performansa. “Off day” veznog igrača u Barceloni ga neće previše koštati. Ima ugovor, ima ogromnu plaću, te uvijek može svaliti odgovornost na deset ljudi u svom timu, da ne pričamo o treneru. Usporedite to sa jednim junglerom koji se natječe u DotA 2. Samo jedna loša performansa je dovoljna da se menadžment zapita: možemo li naći bolje od ovog? Na kraju krajeva, postoji puno više dobrih junglera nego ljudi koji mogu brzo trčati 90 minuta u kontekstu nogometne utakmice.

Samim time, Esports klađenje je daleko sigurnije, da ne kažemo profitabilnije, od sportskog klađenja. No tu dolazimo do najbitnijeg pitanja. Kako to objasniti našim građanima? Na kraju dana, mi smo Hrvati, a Hrvati su dobri u nogometu. Moglo bi se raspraviti je li nam to ugrađeno u DNK, no svakako je ugrađeno u našu kulturu. Performansa Modrićevog tima na Svjetskom Kupu je samo potvrdila ono što smo već svi znali: u Hrvatskoj, nogomet je kralj, a nogometaši žive kao kraljevi (dok god igraju za strane klubove).

Usporedimo to sa našim gledanjem na video igre. Zaustavite deset ljudi na ulici i pitajte ih koliko ozbiljno shvaćaju video igre. Ako niste igrom slučaja nabasali na nekog studentskog gamera, odgovori će rangirati između “Misliš Jackpot igre?” do “Pa na to moj sin gubi vrijeme umjesto da uči”. Prije desetak godina, igranje video igara, bilo online ili offline, je javnosti bilo komparabilno pecanjem uz pomoć koplja, a ne udice. Ekscentrični hobi kojim se možeš baviti ako ti donosi užitak, no koji nema previše smisla. Sad već imamo neke lokalne turnire u popularnim video igrama, i ti turniri čak imaju novčane nagrade. Naravno, te nagrade su mizerne, jer naša vlada, za razliku od ostalih, printa novac većinom za sebe. Ne vole share-ati. No nagrade su tu. Nažalost, ono što još nije tu je promjena javne percepcije.

Što se tiče javnosti, video igre su i dalje gubitak vremena, i dok će švedski roditelji možda ohrabrivati svog talentiranog 15-godišnjaka da se posveti mogućoj karijeri u CS:GO, hrvatski roditelji će ga svako malo isprebijati jer gubi previše vremena na kompjuteru. Iako bi taj 15-godišnjak mogao postati sljedeća Esports senzacija, što se hrvatskog roditelja tiče, on gubi vrijeme na gluposti i bolje bi mu bilo da je od malena trenirao nogomet. Da se posvetio nečem važnom, možda bi jednog dana igrao za Rijeku, a ovako samo kvari leđa.

Uz ovakav mentalitet, kako građane educirati o Esports bettingu i objasniti im da je njihov novac puno sigurnije uložiti na Dignitas nego na Barcelonu ili Starburst? Nema jasnog odgovora, a i kad se taj odgovor predstavi, kao i sve ostalo u našoj naciji, uključivat će dug i bolan proces. Dok su građani ostalih zemalja objeručke prihvatili Esports turnire i navijanje za timove u istima, kod nas je nogometni meč u F-ligi i dalje zanimljiviji od okršaja Fnatica i Clouda u finalu najprestižnijeg turnira.

Sve se nekako svodi na tehnologiju i naš pristup istoj, zar ne? Činjenica da smo slavni po najsporijem internetu u Europi bez sumnje doprinosi ovako stagniranom razmišljanju. I tako se čini da su naši građani, od socijale pa do mog financijski stabilnog prijatelja, osuđeni bacati novac na nepredvidivo nogometno klađenje naspram puno stabilnijeg Esports klađenja. Dok nas par prati finale IEMa, ostatak populacije će rađe pogledati Tottenham protiv Liverpoola te provjeriti koeficijent u potonjoj igri. Htjeli mi to ili ne, čini se da ima još par desetljeća dok se Esports, a kamoli Esports klađenje, primi u našim prostorima. Dotad, naši najmiliji će nastaviti gubiti tisuće kuna na takozvane zihere u premijer ligi.

Novi Star Trek mogao bi dobiti nove epizode u formi mini-serije

Bez ikakve sumnje, Star Trek II: The Wrath of Khan najpopularniji je Star Trek film svih vremena. Dogodilo se još par solidnih nastavaka nakon njega, ali čak i oni najbolji jednostavno nisu mogli konkurirati tom fenomenu kojeg je režirao Nicholas Meyer. U slučaju da to niste znali, postoji jasan razlog zašto su samo parni brojevi filmovi originalnog serijala kvalitetni. Naime, samo na njima je radio Nicholas Meyer. Linearnost brojeva možda je slučajna, ali njegova prisutnost sigurno nije. Taj scenarist i redatelj od onda nije radio na toj legendarnoj franšizi, ali to će se uskoro promijeniti. A ako sve bude išlo kako treba, mogli bismo dobiti prvu službenu Star Trek mini-seriju.


Priča se o Star Trek mini-seriji koja bi pratila Khana i njegovo preživljavanje na Ceti Alpha V

Nicholas Meyer jedna je od najvažnijih ličnosti vezanih uz kreaciju svijeta Star Treka i nije čudno da je upravo on pozvan kao jedan od pisaca i scenarista za Star Trek: Discovery. Meyer nije stao na tome i uskoro je izjavio kako to nije sve. “Jedna stvar koja nema nikakve veze s Discoveryem je to da radim na još jednom novom Star Trek projektu, ali trenutno o tome ne mogu pričati.” Kasnije se saznalo da je projekt u pitanju zapravo mini-serija posvećena Khanu. Priča se da će se radnja mini-serije vrtjeti oko spomenutog lika i njegove družite koju je Kirk ostavio na Ceti Alpha V. Taj je planet uskoro postao pustinja, zbog čega je Khan i postao tako osvetoljubiv, a mi bismo tom serijom vidjeli cijeli proces njegovog opadanja u ludilo.    

Star Trek mini-serija posvećena Khanu još uvijek daleko od potvrđene, ali definitivno je moguće kako će se ona dogoditi. Meyer je čak na jedno pitanje o toj mini-seriji izjavio: “I Khannot possibly comment.”, pa se u najgorem slučaju voli zezati na taj račun. Tko će glumiti Khana, to je isto misterija. Naravno da se već priča o Ricardu Montalbanu kao jedinom čovjeku koji može odglumiti kvalitetnog Khana, ali pitanje je koliko je to izvedivo. Jedino je sigurno da ga definitivno neće glumiti Benedict Cumberbatch.

Scully bi mogla imati novog partnera u sljedećoj sezoni The X-Files

The X-Files jedna je od najpopularnijih serija devedesetih, a spada i među najbolje SF serije ikada napravljene. Fanovi su godinama iščekivali nastavak i prošle godine konačno su ga i dobili. Deseta sezona imala je šest epizoda i dočekana je uz poveći entuzijazam, što je u konačnici samo pojačalo razočaranje, jer malo tko je dobio ono što je htio. Usprkos tome, serija ide dalje i možda će s vremenom ponovno osvojiti srca fanova. No mnogi žele vidjeti povratak još jednog agenta na kojeg su kreatori serije naizgled zaboravili.


Priča se o povratku Roberta Patricka u ulozi agenta Johna Doggettija u novoj sezoni The X-Files

Originalna pojava agenta Johna Doggettija dočekana je s puno kontroverze, primarno zato jer je to značilo da Muldera više neće biti u seriji. S vremenom su ipak mnogi zavoljeli Roberta Patricka i njegovog lika i mnogi su se nadali da će se pojaviti u desetoj sezoni. Unatoč tome, to se nije dogodilo pošto je nova sezona The X-Files pokušala pratiti stare korijene. Ipak, velik broj fanova i dalje želi vidjeti Roberta Patricka i njegovog agenta Doggettija.  “Nisam se čuo s kreatorom serije Chrisom [Carterom], ali totalno sam zainteresiran za povratak kad bi to bilo ispravno i kada bi me htjeli”, rekao je.  “Ali trenutno me nitko nije ništa pitao; mada svakako bih bio za.”

Jedanaesta sezona serije The X-Files imati će deset epizoda

Vratio se Patrick ili ne, David Duchovny je puno optimističniji po pitanju nove sezone. “Mislim da je problem zadnje sezone sa samo šest epizoda bio upravo u tome –  što je imala samo šest epizoda. Puno toga smo trebali proći u prve dvije, što je značilo puno vraćanja, ponavljanja ili podsjećivanja na ljude iz emisije i njihove probleme.” Ističe da više epizoda znači i višu kvalitetu. “I u novoj sezoni će biti malo toga, ali nakon što krenemo imat ćemo dobrih devet i po’ epizoda. To će biti odlično. Bit će opuštenije. Mislim da će to biti bolja sezona.”

Što god bilo na kraju, mi ćemo novoj sezoni svakako dati šansu. Pa vidjeli agenta Johna Doggettija ili ne, zapravo se samo nadamo da ćemo barem na kratko dobiti dobri stari The X-Files serijal kakvog smo svi željno iščekivali na našim programima.

Igrači će odlučiti ima li Destiny 2 potencijala za esport scenu

Prije tri godine, Destiny je bila najiščekivanija konzolaška igra, ali pretjeran hype učinio je svoje i naslov nije dosegnuo traženo. Iako je mnogima bila zabavna, nije pružila nešto posebno po kojemu bi je zapamtili, a razočarenje što nije ispunila očekivanja samo je zacementiralo njezin “neuspjeh”. Developer Bungie idućeg mjeseca trebao bi izdati nastavak ovog naslova koji će ovaj puta biti dostupan i na PC-u, ali kao i prvi dio, Destiny 2 ispočetka neće sadržavati jednu bitnu PvP stavku.


Destiny 2 kao i prethodnik, dolazi bez privatnih soba

Dvije godine nakon što je Destiny prvi puta ugledao svjetlo dana napokon su u igru uvedene privatne sobe (lobby). Prije toga, igrači koji su željeli igrati jedni protiv drugih morali su ući u PvP mode u isto vrijeme i nadati se da će ih igra staviti u isti meč. Takav setup i ovaj puta teško da će dobro proći developeru. Otkako je Bungie počeo spominjati PvP u Destiny 2, cijelo vrijeme se naglašava da je njegov fokus na tome da iskustvo bude više kompetitivnije. Svi modovi sada će biti 4v4, a gameplay fokusiran na borbe oružjem i timsku igru puno više nego što je to bio slučaj u prethodnom dijelu.

Što se Destinya u aspektu esporta tiče, glavni dizajner PvP moda Lars Bakken imao je malo informacija o tome te je komentirao “To je nešto o čemu puno pričamo. Ako igrači odluče da je Destiny prostor koji žele voljeti i podupirati na taj način, onda je to nešto što smatramo da bi nas moglo interesirati. Ali ne želimo to pretpostavljati od samog početka.” Na pitanje o Destiny turnirima, komentirao je: “Jedan od naših ciljeva bio je da igra daje ugodan osjećaj u turnirskom okruženju, ali to ne znači da odmah želimo svjetska prvenstva. Volio bih kada bih mogao dati bolji odgovor od toga, ali smatram da prvo trebamo osigurati da se ljudi tamo ponajprije osjećaju ugodno te ako je to nešto što žele i imamo sposobnost da to podržimo, onda bismo voljeli i ići u tom smjeru.”

Interes za Destiny 2 natjecanja već postoji

Unatoč Bakkenovoj izjavi, Destiny zajednica već je pokazala da postoji želja za natjecateljskom scenom. Krajem lipnja članovi Twitch zajednice igre organizirali su GuardianCon, sastanak kreatora sadržaja i njihovih fanova. Sam event u dva dana prikupio je preko milijun dolara za St. Jude Children’s Research bolnicu. Jedan od najvažniji trenutaka događaja bio je 4v4 turnir u kojemu su igrali neki od najboljih Destiny igrača, a bilo je i castera, sponzora te naravno, oduševljene publike. Pobjednici su osvojili pobjednički pojas i donacija je bila u njihovo ime. Cijeli GuardianCon pokazao je da postoji interes za kompetitivnom stranom igre, a ostaje na Bungieju da zajednici osigura alate kako bi se to i ostvarilo.

Ideja developera da ne ciljaju da Destiny 2 bude esport istog trenutka kada izađe pohvalna je. Mnogi i dalje ne shvaćaju da esport nastaje zbog zajednice igrača, a ne zato što je developer tako odlučio. Na njemu je samo da ga razvija dalje ako igrači pokažu želju da igra ide u tom smjeru. Bez obzira na to, ne staviti privatne sobe da ljudi mogu igrati jedni protiv drugih užasna je ideja za takav multiplayer naslov, pogotovo jer već postoji veliki interes za tim.

Ako je Hearthstone zajednica mogla razviti toliko kompetitivnu scenu s minimalnim mogućnostima (dodaj protivnika i izazovi ga na friendly meč), private lobby i neke sitnice minimalac su onoga što treba pružiti ovom naslovu. Bit će zanimljivo vidjeti potencijalan razvoj Destiny 2 na esport sceni, no ako Bungie nastavi s ovakvom politikom to se možda nikada ne ostvari.

Legenda Dota 2 naslova neće sudjelovati na The Internationalu

Da putovanja s jednog kontinenta na drugi mogu biti jako neugodna i skupa, dokazuje i primjer švedske Dota 2 legende koja je tamo trebala ići poslovno. Kada je PGL kontaktirao AdmiralBulldoga da bude jedan od natjecatelja na ovogodišnjem The Internationalu, dotični bi bio lud da odbije, no danas mu takva odluka možda i ne izgleda toliko suluda.


Zbog vize AdmiralBulldog neće biti dio Dota 2 The Internationala

Uključenost u produkciju The Internationala nekadašnjem prvaku ovog Dota 2 natjecanja završilo je prije nego li je uopće počelo. Dan prije početka grupne faze Henriku “AdmiralBulldog” Ahnbergu uskraćen je ulazak u SAD i nakon samo nekoliko sati provedenih na američkom tlu letio je nazad za Švedsku. Prema AdmiralBulldogu, razlog njegovog povratka u Europu nakon što je sedam sati bio primoran čekati na međunarodnoj zračnoj luci Seattle-Tacoma jest neodgovarajuća viza, tj. činjenica da nije podnio zahtjev niti je dobio radnu vizu unutar SAD-a, već ima samo B1/B2 (turističku/poslovnu) vizu.

Međutim, nesretni Šveđanin tvrdi da su mu i Valve i PGL rekli da će mu viza koju ima biti dovoljna. “Pitali su me [Valve, PGL] za informacije o putovnici i vizi što sam im dao. Imam B1/B2 vizu koja je za turizam i posao, nešto o čemu nisam previše razmišljao jer tamo sam više-manje zbog posla?” te nastavlja “Službenici su mi rekli kako nije u redu to što Valve radi jer ako dovode ljude da rade za njih, trebaju osigurati svima radničku vizu”.

Ovo nije prvi slučaj da se javljaju problemi s vizama talenata koji pohađaju Dota 2 The International turnir. Članovi programa emitiranog na ruskom jeziku u prošlosti su imali poteškoće pri stjecanju viza zbog visina sankcija koje je SAD nametnuo Rusiji, a velik broj igrača iz Istočne Europe, Kine i Jugoistočne Azije također su javljali neugodna iskustva i poteškoće pri stjecanju viza pred sam početak eventa. Nije to slučaj samo u Dota 2 naslovu, nekoliko igrača nije se moglo natjecati ni na Counter-Strike turnirima u Americi jer nisu dobili vizu na vrijeme, a ovakav manjak komunikacije Valvea i PGL-a nije fer prema sudionicima događaja jer ih košta puno novaca i živaca. Zašto se Valveu nakon toliko slučajeva ovakvi problemi i dalje javljaju, nikome nije jasno, a njihova šutnja oko svega toga je obeshrabrujuća.

Pogledajte novi teaser poster za Leatherface

The Texas Chainsaw Massacre serijal doživio je nekoliko iteracija, od nastavaka i remakeova pa sve do prikvelova tih remakeova. Leatherfacea smo vidjeli toliko puno puta da sigurno nema osobe koja ne zna za njega i njegovu najdražu motorku, ali samo jedan je film u franšizi bio stvarno značajan. Original je izašao 1974. godine i do sada je ostao jedan od najpopularnijih horora, što se vjerojatno i neće promijeniti.


Leatherface je prikvel originalnog The Texas Chainsaw Massacre filma iz 1974. godine

Najnoviji doprinos ovom serijalu je Leatherface film kojim će nam biti pokazano kako je titularni psihopat dobio motornu pilu i grotesknu masku. Radnja će pratiti nekoliko tinejdžera koji bježe iz mentalne institucije i u biti nije poznato koji od njih će kasnije postati Leatherface. Na taj način se pokušava ispričati originalna priča u kojoj će origin faktor zapravo biti twist na kraju. Režiju preuzimaju Julien Maury i Alexandre Bustillo, francuski redatelji poznati po nekoliko filmova iz modernog francuskog vala horora od kojih se najviše ističe Inside (À l’intérieur) iz 2007. godine. Zanimljivo je to što će ovo biti prvi film franšize koji pokušava napraviti nešto drugačije, zbog čega cijela stvar postaje stvarno uzbudljiva. Iza ovog projekta stoji puno talenta tako da stvarno postoji mogućnost da dobijemo dobar, maštovit horor upakiran u ruho popularne franšize o manijaku iz Texasa.

Film će izaći 20. listopada, taman na Noć vještica koja će ove godine vratiti nekoliko poznatih franšiza   

Film izlazi 20. listopada ove godine, taman na Noć vještica koja nam ove godine priprema hrpu zanimljivih hororaca. Sada smo dobili i novi poster čime se budi nada u pravi hororski uradak. Malo kada marketing horor projekata ode u takve minimalističke vode pa je zanimljivo vidjeti manjak kiča i jeftinog krvoprolića. Zapravo je to i najvjerniji prikaz atmosfere originalnog The Texas Chainsaw Masacre filma pošto u njemu zapravo i nije bilo previše vizualnog nasilja.

Trenutno sve upućuje na to da će film biti zanimljiv, barem za nas ljubitelje tog žanra. Ovu Noć vještica dobivamo novog Chuckya i najnoviji Saw film, ali mislim da se upravo Leatherfaceu najviše radujem.